Znanost

Istraživanje i osvajanje svemira - prošlost, sadašnjost i budućnost

Posljednja granica

Svemir …. Posljednja granica. Ovo su putovanja časopisa pc Chip. Njegova stalna misija: da vam razotkriva nove, nepoznate svjetove, da istraži mogućnosti novog života i novih civilizacija, to boldly go where no one has gone before.

Piše: Dražen Jurman

Teško je bilo biti Amerikanac tog 12. travnja 1961. Cinična rečenica "Zanimljivo … Ne vidim nikakvog Boga ovdje" značila je do tada neviđenu pljusku Americi. Ne samo da je mrski neprijatelj Sovjetski Savez poslao prvog čovjeka u svemir, već je taj, Juriy Aleksejevič Gagarin, izjavio ovako nešto. Sovjetski Savez sprdao se s Amerikom na dva, njima najbolnija polja, tehnološkom i religijskom. Bio je samo vrhunac pobjeda koje su Sovjeti imali nad Amerikancima u osvajanju svemira koje je počelo tri i pol godine ranije. Datum 4. listopada 1957. povijesni je za naš planet. Tada ga je napustio prvi umjetni satelit kojeg je čovječanstvo poslalo u svemir. Na žalost, taj fantastičan događaj začet je strahotama drugog svjetskog rata, da bi se dogodio kao posljedica ekspanzije sljedećeg, hladnog rata. Devet je godina trebalo Rusima da istraže i usavrše zaplijenjene njemačke rakete V2. Premda su najavljivali da je pitanje vremena kada će one poletjeti, nitko ih nije shvaćao ozbiljno: Smatralo da je riječ o tipičnoj komunističkoj propagandi i da V2 neće napustiti tlo. Amerikanci su djelomično bili i u pravu, V2 nikad nije poletjela. Ali zato njen ruski nasljednik R1 jest, u kolovozu te iste 1957. godine. Neki taj događaj i smatraju početkom hladnog rata, jer je to bila prva mogućnost dalekometnog napada nuklearnim projektilima. Dok su Amerikanci birali jesu li više iznenađeni ili prestrašeni tim Ruskim uspjehom, uslijedio je novi šok. 4. listopada 1957. Rusija je lansirala raketu R7, koja je nosila Sputnik 1, skraćenica za Iskustvennyi Sputnik Zemli, tj. Zemljin suputnik. Sputnik 1 imao je oblik kugle, promjera malo većeg od pola metra, sa dvije antene dugačke dva i pol metra i dvije od deset metara, ukupne mase 86,3 kg. Od milja zvan "lopta", Sputnik je kružio oko Zemlje 93 dana, obišavši je pritom 1400 puta, što je ekvivalent prijeđenom putu od oko 40 milijuna kilometara. Prvih 23 dana odašiljao je radio signal, svakih sat i pol vremena. Nakon tri mjeseca, 4. siječnja 1958. godine Sputnik je ušao u atmosferu i sagorio. Premda će mnogi reći da je tada počelo istraživanje svemira, ne bi se složili s tim. Počelo je osvajanje svemira, ali istraživanje je počelo puno ranije.

Bogovi među zvijezdama
Fasciniranost zvijezdama prati čovječanstvo još od njegovog početka. Prva spominjanja svemira i njegovih fenomena datiraju nekih 800-700 godina prije Krista, otkada potječu babilonski artifekti na kojima su nađeni spomeni pomrčina Sunca i mjeseca. U to vrijeme svemirskim fenomenima davana su božanska obilježja. S vremenom su davni astronomi primijetili i svijetle točke među zvijezdama koje se kreću. Nazvali su ih planetima, što bi u prijevodu značilo lutalicama. Svaki novi kojeg bi otkrili nazvali bi po rimskom bogu - Jupiter, kralj bogova; Mars, bog rata; Merkur; glasnik bogova; Venera, božica ljubavi i ljepote; Saturn, Jupiterov otac, bog poljoprivrede. Bilo je to krajem 16-og i početkom 17-og stoljeća, doba renesanse i procvata znanosti. Otkrivani su novi planeti, Kopernik je postavio svoj heliocentrični sustav, a Galileo Galilej je 1609. godine konstruirao prvi teleskop, spravu koja je u potpunosti izmijenila percepciju svemira. Te iste godine njemački matematičar Johannes Kepler postavio je jednadžbe za izračunavanje kretanja planeta, zaključivši da se kreću po elipsastim putanjama. Nedugo zatim, Galileo je uz pomoć teleskopa otkrio četiri Jupiterova satelita, te počeo otvoreno zastupati heliocentrični sustav. Godine, potom i stoljeća koja su slijedila obilježila su daljnja otkrića satelita, ali i novih planeta, gradnja velikih opservatorija, detaljna proučavanja izgleda pojedinih planeta, prve teleskopske fotografije Mjeseca i Sunca, itd.
Godina 1865. izuzetno je važna za istraživanje svemira, ali iz jednog neobičnog, na prvi pogled nevažnog razloga. Te je godine otac znanstvene fantastike Jules Verne napisao svoju knjigu "Put na mjesec". Premda divovski top koji ispaljuje zrno-raketu s posadom na mjesec nikada u stvarnosti nije uzet u obzir kao način napuštanja Zemlje na putu prema zvijezdama, poslužio je kao inspiracija ruskom učitelju Konstantinu Tsiolkovskom. On je prvi postavio osnovne teze za let raketa, premda sam nikada nije konstruirao nijednu. Zaključio je da je put u svemir ne samo moguć, već je i ljudska sudbina, a rakete su način da se ostvari. "Zemlja je kolijevka čovječanstva, a nitko ne može ostati u kolijevci zauvijek", jedna je od njegovih najcitiranijih izjava. U svojim radovima anticipirao je, ali i riješio mnoge probleme vezane za konstrukcije raketa, te je i sam napravio nekoliko skica i planova. Zaključio je da je tekuće gorivo, kombinacija kisika i vodika, najbolje za let raketa, te da će ih morati biti nekoliko, koje će se aktivirati u stupnjevima. Nazvao je taj princip "rocket train", a danas ga mi znamo kao stage rocket flight.

Prve rakete
Za razliku od Tsiolkovskog, Amerikanac Robert Goddard je rakete dizajnirao, ali i izrađivao. Premda još nije čuo za teorije Tsiolkovskog, u svojim je istraživanjima ne samo došao do gotovo identičnih zaključaka, već ih i dokazao. Premda su u početku ismijavane do točke da je proglašen i ludim, Goddard je danas znan kao "otac modernih raketa". Nakon što je 1920. godine New York Times na prvoj stranici objavio veliki članak kako rakete neće nikada letjeti, povukao se iz javnosti. Njegov povratak 1926. bio je na najveća moguća vrata, prvim lansiranjem rakete pogonjene tekućim gorivom. U godinama koje su slijedile patentirao je preko 200 izuma vezanih za raketnu tehnologiju, ponovio uspješno lansiranje rakete, ali i konstruirao prvi avion na raketni pogon. Njegovi rezultati inspirirali su "The Rocket Into Interplanetary Space", knjigu Hermanna Obertha koja je i zadnje skeptike uvjerila da rakete i njihove mogućnosti treba shvatiti ozbiljno. Njegov učenik, Wernher Von Braun poklonio je knjigu Hitleru, koji se oduševio njom, označivši tako početak njemačkog raketnog programa. On je rezultirao stvaranjem V1 i V2 raketa, prvih raketa koje su mogle doseći svemir. Krajem drugog svjetskog rata Von Braun je sa svojom ekipom znanstvenika i inženjera prebjegao u Ameriku, bježeći od specijalnih postrojbi ruske vojske koje su dobile zadatak da ih uhvate i zapljene V2 rakete. Rusi su ipak došli do raketa, a Amerikanci do njihovog tvorca. No, u početku je izgledalo da su Rusi izvukli bolji kraj.

Put u svemir
Pomalo bahato razmišljajući da će se Sovjetski Savez više baviti gladnim i nezadovoljnim narodom nego putom u svemir, Amerikanci su, s više ili manje uspjeha, testirali svoje rakete, pripremajući se za napuštanje planeta. A onda je došao spominjani 4. listopad 1957. i Sputnik 1. Amerika se nije ni snašla, a već je slijedila druga blamaža ili drugi veliki poduhvat, ovisi s čije perspektive gledate. Naime, mjesec dana poslije Sputnika 1 lansiran je Sputnik 2. No, on je imao i člana posade, psa Lajku, prvo biće sa Zemlje koje je otišlo u svemir. Washington u panici naređuje vojsci: "Lansirajte nešto u svemir, bilo što, samo lansirajte!" Mjesec dana nakon što je Sputnik 1 izgorio u atmosferi, tamo se iz Cape Canaverala uputio Explorer 1, prvi američki satelit. Uskoro je lansiran i drugi, pa i treći, te Amerika ponosno prezentira plan za istraživanje svemira između Zemlje i Mjeseca. Prvog dana listopada 1958., naredbom predsjednika Eisenhowera spajaju se tri aeronautičke kompanije i osniva NASA, National Aeronautics and Space Administration. Početak i nije bio slavan, prve tri Pioneer letjelice propale su. Srećom za NASA-u, uslijedio je i prvi uspjeh, projekt SCORE, Signal Communications by Orbiting Relay Equipment, komunikacijski satelit u orbiti. S tog satelita je i poslana prva poruka iz svemira, snimljena Božićna čestitka predsjednika Eisenhowera. NASA uskoro predstavlja i projekt Mercury, plan za slanje ljudi u svemir, te pompozno bira 110 kandidata. Odgovor Sovjetskog Saveza je više nego efikasan, Luna 1 prva je letjelica koja je prošla pored Mjeseca. Počinje fascinantna i napeta trka za osvajanje svemira. Američki Pioneer 4 također prolazi pored Mjeseca, predstavlja " Mercury seven", sedmoricu veličanstvenih, astronaute izabrane da budu prvi ljudi u svemiru, te radi prve fotografije Zemlje iz svemira. Na odgovor "crvenih" nije trebalo dugo čekati. Ne samo da su svijetu pokazali prve fotografije Mjeseca i njegove skrivene strane, one nevidljive sa Zemlje, već su na njegovu površinu spustili i satelit. Ovo "spustili" shvatite uvjetno. Tada još nije potpuno razvijena tehnologija retro motora koji bi omogućavali normalno spuštanje, već je satelit programiran da se jednostavno sruši na mjesečevu površinu. Sovjetska dominacija u svemirskoj utrci kulminirala je slanjem Gagarina, prvog čovjeka u svemir. Izazvalo je to neviđeno slavlje u SSSR-u, nacija koja "samo pravi Coca Colu i pije je" bila je na koljenima. Vrag je odnio šalu, Americi je hitno trebalo nešto da ih vrati u igru. "Vjerujem da bi se ova nacija trebala posvetiti cilju da do kraja ovog desetljeća čovjek sleti na Mjesec i sigurno se vrati na Zamlju", rekao je John F. Kennedy 25. svibnja 1961, označivši početak nove trke, one za osvajanje Mjeseca.

Fly me to the moon…
Krenule su opsežne pripreme za projekt Appollo, osvajanje Mjesec. NASA je angažirala Von Brauna i njegov tim, koji su u suradnji s Boenigom uskoro na stol stavili nacrt za nove rakete tipa Saturn. One su se pokazale najuspješnijima do tada, s obzirom da je to bila prva serija raketa u kojoj nijedna nije eksplodirala pri lansiranju. One su u svemir nosile serije letjelica koje su prolazile pored mjeseca i radile njegove detaljne fotografije. U kombinaciji s podacima prikupljenim promatranjem sa Zemlji, tražilo se idealno mjesto za sletanje. Cijelo to vrijeme Amerikanci su slali astronaute u svemir, testirali rakete, svemirske module i uvjete života u svemiru. Svako od lansiranja pratila je žestoka propaganda, svako je po nečem moralo biti posebno i povijesno. To je dovodilo i do apsurda, pa je recimo misija Gemini 3 ušla u povijest kao prva u kojoj je "slobodan čovjek", kako su se od milja međusobno zvali, jeo sendvič s govedinom u svemiru. Sedma po redu Apollo misija bila je i prva s ljudskom posadom, kao posljednji test mogućnosti ovog modula i Saturn raketa. Nakon što je proglašen u potpunosti uspjelim, krenulo se na Mjesec. Apollo 8 lansiran je sa Cape Canaverala 21. prosinca 1968. Njegova misija nije bila sletanje na Mjesec, već samo orbitalni let i siguran povratak na Zemlju. I ta je misija iskorištena za "marketinške" svrhe, pa su na Badnjak Amerikanci slušali prijenos u kome su astronauti, u orbiti iznad Mjeseca, čitali odlomke iz Biblije. Naime, premda su američki uspjesi u osvajanju svemira bili sve veći, Sovjeti su još uvijek bili i bolji i brži, i sve je manje ljudi zapravo vjerovalo da Amerika može prva na Mjesec. Apollo 9 i 10 bili su generalne probe svih sustava, modula i mogućnosti slijetanja. 16. sprnja 1969, sa Cape Kennedya (preimenovani Caneveral u čast ubijenog predsjednika Kennedya) krenuo je Apollo 11 na svoju povijesnu misiju. Četiri dana kasnije riječi "The Eagle has landed" označile su da je modul Orao, pod pilotskom palicom Neila Armstronga, dotakao Mjesečevu površinu. U 22 sata, 56 minuta i 15 sekundi Armstrong je napravio povijesni korak, uz istu takvu rečenicu "Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo". Drugi član posade, Edwin Aldrin pridružio mu se u šetnji Mjesecom, malom slavlju, a kasnije i u skupljanju uzoraka. Astronauti su na površini Mjeseca proveli ukupno 21 sat i 36 minuta. Tri dana poslije sigurno su se vratili na Zemlju. Nekoliko mjeseci kasnije i Apollo 12 je uspješno sletio na Mjesec, a velika 1969. godina završena je zaključkom američke komisije za istraživanje mogućnosti postojanja vanzemaljskog života: "We are alone in the Universe!".

…and let me play among the stars…
Činjenica da su Amerikanci bacili sve na osvajanje Mjeseca dala je Rusima savršenu priliku da ih još malo ismijavaju. A oni su je i te kako koristili. Slali su u svemir sve, od životinja, ljudi, preko letjelica na Mjesec i letjelica koje su imale zadatak slikati daleke planete. Godinu dana nakon Gagarina, lansiraju dvije letjelice s posadom odjednom, pokazujući da imaju kapacitete za česta lansiranja, a ne samo sporadične "lucky shot-ove". Nije bilo važno što narod gladuje, jer je on imao nove idole, kozmonaute, koji su prikazivani kao proizvod moćnog komunističkog Sovjetskog Saveza. Još je veće oduševljenje nastalo kada je objavljeno da će primati i žene među kozmonaute. U komunizmu svi su jednaki, bio je njihov borbeni poklič. U pojedinim trenucima teško je bilo shvatiti gdje prestaje ruska propaganda a počinje pranje mozga. Šlag na torti dogodio se 16. lipnja 1963., kada je Valentina Tereshkova u Vostoku 6 postala prva žena u svemiru. U tri dana koja je provela tamo gdje bi većina ljudi voljela otići na barem tri minute, obišla je Zemlju čak 48 puta. Niti godinu dana poslije, SSSR slavi novi uspjeh. Brod Voskhod 1 prvi je brod s višečlanom posadom u orbiti Zemlje. Vladamir Komarov, Konstantin Feoktistov, i Boris Yegorov proveli su gore dva dana, i to većinom bez svemirskih odijela. Tempo od jednog velikog uspjeha godišnje nastavljen je i 1965. Aleksej Arkhipovich Leonov, kopilot na brodu Voskhod 2, izašao je iz kapsule i postao prvi čovjek koji je "prošetao" svemirom i igrao se među zvijezdama. Istina, nije se makao niti metar od broda, bio je pričvršćen s dvije sigurnosne sajle za trup broda, ali je svejedno izazvao divljenje i zavist svih. Njemu u čast i danas se izlazak iz broda i boravak u svemiru zove leoniranje. No, time počinje kraj njihove dominacije u svemiru. Svemirska propaganda bila je jaka stvar, ali ništa ne vrijedi bez sredstava, tehnologije i stručnjaka. Premda se nikada nije formalno odrekao utrke u slanju čovjeka na Mjesec, Sovjetskom Savezu je bilo jasno da neće uspjeti. Stoga su se u tišini okrenuli projektu Salyut, gradnji stanice u Zemljinoj orbiti.

…let me see what spring is like on Jupiter and Mars…
Pomalo u sjeni slanja ljudi u orbitu i osvajanja Mjeseca bile su misije istraživanja Sunčevog sustava. Početak je bio projekt Mariner, robotizirana letjelica koja je upućena na Mars s ciljem fotografiranja planeta i pripreme misije na Mars. Naime, Kennedy je obećao čovjeka na Mjesecu do kraja 60-ih, ali i čovjeka na Marsu do 1980. Osim Marsa, u fokusu istraživanja bili su i tzv. unutarnji planeti, Merkur i Venera. U razdoblju od 1962. do 1975., sedam Mariner letjelica izvršile su svoje misije jednostavnih istraživanja naših susjeda. Letjelice su koristile solarne ploče kao izvor energije i bile su opremljene, za današnje pojmove, lošom tehnologijom. Kamera koja je korištena za slikanje Marsa rađena je na principu TV kamere, koja radi slike u vremenskom intervalu. Napravila je 21 sliku i dio 22. u 25 minuta rada, sa visine 10 000 pa do 17 000 kilometara. Slike su bile spremljene na traku, da bi onda bile poslane na Zemlju u obliku signala koji su kasnije rekonstruirani u slike. Trebalo je skoro deset sati da NASA primi taj signal. Jednom kada je rekonstruiran, optimizam koji je pratio pripreme slanja čovjeka na Mars zamijenilo je razočarenje. Marsova površina je gruba, sa velikim kraterima, te više liči na Mjesec nego na planet sličan Zemlji.
Sovjeti su pak svoja istraživanja usmjerili na projekt Venera. Premda je njena gusta atmosfera onemogućavala snimanje površine planeta, nisu odustali. Brojne letjelice prošle su pored Venere, svaka je slala sve bolje slike, ali one nisu ništa posebno otkrivale. Konačno je 15. prosinca 1970. kapsula Venera 7 sletjela na površinu, te uspjela poslati slab signal. Premda znanstvena strana ove misije nije profitirala, ostaje zabilježeno da se radilo o prvom slijetanje ljudskom rukom izrađenog stroja na drugi planet. Nakon "osvajanja" Venere, bilo je tako privlačno osvojiti i Mars. No, pokazalo se to priličnim problemom za Sovjetski Savez, a otvorilo je i novo poglavlje priče da možda ipak nismo sami u svemiru. Naime, letjelice Mars 5, 6 i 7 stigle su do crvenog planeta, napravili predviđena mjerenja i spustile se. Sve tri su se spuštanjem ili na putu prema površini planeta neobjašnjivo pokvarile. Nigdje nećete naći službeno, ali kruže priče da su nekoliko tjedana kasnije, analiziranjem podataka koje je poslao Mars 5 Sovjeti došli do nevjerojatnih otkrića. Istog trenutka projekt je prekinut, a znanstvenicima zabranjeno da pričaju o tome. Što bi to moglo, ostalo je tajna dugo vremena, a službeno objašnjenje nikada nije dano

Voyager
Ono što nije uspjelo Sovjetskom Savezu, uspjelo je Americi. U lipnju 1976. godine letjelica Viking ušla je u orbitu Marsa, šaljući do tada neviđene i kvalitetne slike površine. Tri tjedna kasnije, lander Viking 1 spustio se na površinu Marsa. Prva fotografija napravljena na površini koju je Viking poslao obišla je cijeli svijet. Mars je, barem tehnološki, osvojen. Bilo je vrijeme da se krene dalje. Krajem 70-ih kreću dva velika projekta osvajanja svemira. Amerikanci šalju sonde blizance Voyager, Sovjeti pokreću gradnju svemirske postaje u orbiti. Misija Voyagera bila je približiti se, snimiti i što je više moguće istražiti planete Jupiter, Saturn i Pluton. Dvije godine nakon lansiranja Voyager je stigao do Jupitera. Rezultati su fantastični, preko 18 tisuća slika, gomila podataka i sasvim nova percepcija ovog planeta. Godinu dana kasnije, kada još nije bila proučena ni polovina materijala o Jupiteru, Voyager šalje skoro 16 tisuća slika Saturna. Na putu prema Plutonu Voyager je napravio seriju fotografija na kojim se vide Venera, Zemlja, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun, te njihov međusobni položaj. Sonde su nastavile svoj put van sunčevog sustava s novom misijom. Naime, Voyager je na sebi imao i ploču na kojoj je crtež koji bi vanzemaljcima rekao tko smo, gdje smo i da je naša misija u svemiru misija mira. Zamislite kako bi se iznenadili eventualni pronalazači Voyagera, koji bi krenuli pozdraviti Zemljane i onda putem shvatili da mi nismo baš tako divni kako smo se na Voyageru predstavili.

Challenger
Osamdesete su donijele početak ere space shuttlova, letjelica koje su prevozile ljude i teret u svemir, s mogućnošću sigurnog povratka. Bio je to ambiciozan projekt koji je mogao promijeniti način istraživanja, ali i osvajanje svemira. Na žalost, početak tog doba poklapao se sa najopasnijom fazom hladnog rata, u trenucima kada je prijetilo da on eskalira u treći svjetski. Američki predsjednik Reagan vidio je svemir kao područje gdje će se taj rat voditi, pa je pokrenuo projekt Rat zvijezda. Ideja je bila da se nuklearni projektili presretnu i unište u svemiru. Zato je više od četvrtine NASA-inog budžeta prebačeno vojsci, a istraživanje svemira palo je u drugi plan. Završetkom hladnog rata NASA se našla u nezgodnoj poziciji, njena sredstva su mala, a interes ljudi za svemir gotovo nikakav. Opet je propagandna trebala napraviti svoje. Da bi približili i zainteresirali ljude za istraživanje svemira, NASA je odlučila poslati jednog "običnog" čovjeka na space shuttle misiju. To je trebao biti netko mlad, s kim bi se ljudi mogli poistovjetiti. Izbor je pao na Christa McAuliffe, učiteljicu iz New Hampshirea. Fascinantna je bila promjena javnog mijenja nakon objave da će ona biti u misiji Challenger 10, ljudi su preko noći ponovo poludjeli za svemirom. Na žalost, ludjeli su i neki drugi. Među njima je bio jedan od glavnih konstruktora raketa koje su trebale odvesti shuttle u orbitu. On je otkrio grešku u jednoj komponenti sustava za gorivo i prijavio voditeljima misije. Pritisnuti imperativom uspjeha misije, ovom problemu nisi dali dovoljno pažnje, tvrdeći da neće smetati kod lansiranja. Ipak, 73 sekunde nakon lansiranja, pred očima milijunske javnosti, shuttle je eksplodirao, a svih sedam članova posade, među njim i učiteljica, poginuli su.
Poslije toga krenule su ostavke, međusobno prebacivanje krivnje između čelnika NASA-e i konstruktora, kongresne istrage, itd. Nije teško pretpostaviti da je istraživanje svemira ponovo zapostavljeno. Godinu dana kasnije nastavljeni su letovi shuttlova, ali većinom u tajne, vojne svrhe.

Svemir na kraju 20-og stoljeća
Tek je 1990. donijela novi događaj koji spada u sferu istraživanja svemira. A taj je bio velik događaj i veliki objekt, svemirski teleskop Hubble. Njegov zadatak je bio da ljudima omogući promatranje dalekih zvijezda bez negativnih utjecaja atmosfere na sliku. Premda je i taj projekt u početku bio u problemima, od greške na glavnom zrcalu do softverskih problema, svi su oni ispravljeni i Hubble danas svakodnevno fascinira novim slikama. Hubble nije jedini objekt koji je tih godina bio u orbiti. Sovjetski Savez se još početkom 70-ih posvetio spomenutom Salyut projektu. Ono što je počelo kao vojna stanica poslužilo je za koncept znanstveno-istraživačke stanice Mir. Hladni rat počeo je svemirskom utrkom, a završio svemirskom stanicom. 1995. došlo je do povijesnog spajanja američkog space shutlla i stanice, simbolički otvarajući novu stranicu u, ovaj puta zajedničkom i miroljubivom, istraživanju svemira. Na Miru su američki i ruski znanstvenici zajedno živjeli i radili, a kroz godine postojanja stanice na njoj su izvršeni brojni eksperimenti i istraživanja, od posljedica bestežinskog stanja na ljude do istraživanja Mjeseca, planeta i svemirske prašine. Koristeći se iskustvima Mira, 16 država počelo je rad na Međunarodnoj svemirskoj postaji, većoj i tehnološki opremljenijoj stanici koja će služiti kao istraživački centar ali i baza iz koje će kretati buduće misije prema drugim planetima, prvenstveno Mjesecu i Marsu. Završetak stanice očekuje se 2010., a bit će vidljiva i po danu i po noći, kao drugi najsjajniji objekt na nebu, odmah poslije Venere. Kraj 20-og i početak 21-og stoljeća obilježava Europska svemirska agencija (ESA) svojim ambicioznim projektom Mars Express, a i NASA se polako vraća u igru. Prošle godina Mars je bio najbliže Zemlji u zadnjih 70 tisuća godina, što je rezultiralo slanjem čak tri letjelice. Prvi rezultati tih misija, od kojih je pronalazak vode najvažniji, već sada čine tekuću, 2004. ključnom godinom za budućnost istraživanja svemira.

Idemo na Mars!
George Bush već je najavio da će završetkom gradnje Međunarodne svemirske postaje (ISS) krenuti i gradnja baze na Mjesecu. Ona će služiti kao početna stanica za slanje ljudi na Mars. Ta njegova najava nije izazvala preveliko oduševljenje ni javnosti ali ni stručnjaka. Dojam je da Bush to koristi kao predizborni trik, jer zašto graditi bazu na Mjesecu za slanje ljudi na Mars kada se to bez problema može napraviti sa ISS-a. Vjerojatno je odgovor u činjenici da je ISS međunarodna postaja, dok bi baza na Mjesecu bila američka. Bush tvrdoglavo insistira na "amerikanizaciji" Marsa, što taj projekt nepotrebno produžava, barem za 5 godina, ako ne i više. Zajedničkim naporom Amerike i Europe čovjek bi na Marsu mogao biti najkasnije 2014., premda će neki spominjati i 2010. ili 2012. godinu. Pogotovo ako se uzme u obzir plan Mars Direct Roberta Zubrina. Plan se temelji na korištenju postojeće tehnologije, cijena mu relativno niska, a sva dosadašnja istraživanja pokazuju da je plan itekako izvediv. Štoviše, Zubrin je već konstruirao prototip Marsovog habitata, te na Arktiku napravio dvije simulacije ljudskog života na Marsu. Rezultati tih istraživanja su izuzetno korisni, te Zubrin za ovu godinu planira još jednu, ovaj put s ciljem da dodatno testira tehnologiju recikliranja vode i rad s novim robotskim vozilima. Njegova otkrića, te rezultati koje su poslale letjelice i roveri sa Marsa dovela su i do oduševljenja ljudi i jednoglasne potpore javnosti za daljnje istraživanje svemira. Ostaje samo da odgovorni ljudi malo smanje ego i pokušaju dogovoriti zajedničku, međunarodnu suradnju na ovom projektu. Kad bi se to dogodilo, čovjek bi na Marsu mogao biti za nekih desetak godina, a svemirski turizam bi nam u to vrijeme već davao mogućnost slavljenja nove, 2015. godine u Zemljinoj orbiti.


Misterija !?

Sretno gospodine Gorsky

Jedna je misterija godinama pratila misiju Apolla 11. Naime, prije ponovnog ukrcavanja u lunarni modul "Orao" astronaut Neil Armstrong izgovorio je rečenicu "Sretno gospodine Gorsky". Ljudi u kontroli misije prvotno su mislili da se radi o nekom ruskom kozmonautu, ali uskoro su shvatili da u Sovjetskom Savezu toga čovjeka nema.
Godinama je Armstrong izbjegavao odgovor na pitanje što je rečenica zapravo značila. Ipak, 1995., čak 26 godina kasnije, poslije jednog govora odlučio je objasniti stvar, nakon što ga je jedan novinar podsjetio na to. U to vrijeme je misteriozni gospodin Gorsky preminuo, pa nije bilo razloga da Armstrong izbjegava odgovor.
Objasnio je da je jednom kao mali igrao bejzbol s prijateljem. Jedna je lopta odletjela u susjedovo dvorište, pa ju je mladi Neil otišao pokupiti. Dok se šuljao po loptu, čuo je susjede kako se svađaju. Gospođa Gorsky bijesno je vikala na svog muža: "Što!!?? Oralni seks!!?? Može, dobit ćeš to kad mali iz susjedne kuće bude šetao mjesecom!!"
Poanta: Pazite kakva obećanja dajete!


Teorija zavjere

Tajna misije Phobos

Premda nije ništa neobično da su se robotske letjelice sredinom 70-ih kvarile, neki od kvarova bili su pod, najblaže rečeno, sumnjivim okolnostima. Jedna od tih je Mars 5, koji se pokvario pri spuštanju na Mars. Ipak, podaci koje je poslao bili su predmet zataškavanja i misterije godinama, a ni danas ne postoje službena objašnjenja.
Prva stvar koja je bila čudna su krateri na površini Phobosa, Marsovog mjeseca. Krateri na planetima su normalne stvari, obično nastaju prirodnim izbijanjima plinova ili udarcima kometa u površinu. Međutim, krateri na Phobosu su potpuno pravilno raspoređeni, tako da izgledaju poput lanca. Kratere je snimio i Viking, američka letjelica poslana na Mars, ali su Ameri po starom dobrom običaju dali nekoliko objašnjenja po kojima bi ova pojava trebala biti prirodna. Objašnjenja su, naravno, bila vrlo diskutavilna. Druga misterija je pak putanja kojom se Phobos kreće. Prema svim matematičkim i astronomskim pravilima ispada da je Phobos potpuno šupljo tijelo. Ovi čudni rezultati natjerali su Sovjete da prekinu istraživanja i sve proglase tajnom. Ujedno su krenuli sa pripremom projekta Phobos, misije u kojoj će poslati dvije letjelice da ispitaju ove čudne nalaze, pod krinkom da žele iskoristiti Phobos za početak ljudske misije na Mars.
Latjelica Phobos 1 i 2 lansirane su u srpnju 1988. Phobos 1 je izgubljen putem, navodno ljudskim faktorom. Phobos 2 stigao je do cilja, i ušao u orbitu satelita imenjaka. Tamo je trebao i sletiti i ostaviti dva paketa opreme za istraživanje. Međutim, 28. ožujka 1989. kontakt s Phobos 2 je misteriozno izgubljen. Tri su mjeseca međunarodni suradnici na misiji nagovarali i tražili od Sovjeta objašnjenje. Kad su dobili što su tražili, ostali su u nevjerici. Sovjetske vlasti dali su im vrpcu s materijalom koje je snimio i poslao Phobos 2 nedugo prije kvara. Snimku je čak objavila i televizija u SSSR-u, ali bez posebnog objašnjenja, više kao zanimljivost nego misteriju ili vijest koja bi zauvijek mogla promijeniti percepciju svemira.
Dvije su stvari čudne na toj snimci. Prva je serija ravnih linija u području Marsovog ekvatora, neke su bile duže, neke kraće, ali složene u pravilnim geometrijskim oblicima na području od oko 600 kvadratnih kilometara. Linije su slikane infracrvenom kamerom, što znači da predstavljaju izvor topline, pa stoga ne može biti riječi o optičkoj varci ili igri svijetla i sjene. Također je teško pretpostaviti da je riječ o prirodnom fenomenu zbog vrlo pravilnog geometrijskog rasporeda.
Druga, još čudnija je "sjena" u obliku cigare vidljiva na Marsovoj površini. Prvotno se mislilo da se radi o sjeni satelita Phobos na površini planeta, no kada je slikana infracrvenom kamerom vidljiva je ponovo, što znači da je riječ o izvoru topline. Jednom kada su shvatili da ima nešto u tome, Sovjeti su naredili Phobos letjelici da se okrene prema objektu i slika ga. Jednom kada se okrenula napravila je i na Zemlju poslala još jednu sliku, prije nego je uništena. Ta slika nikada nije prezentirana javnosti, glasine kruže da je pokazana samo određenim ljudima iz vrha sovjetske, američke i engleske vlasti. Na Internet stranicama koje se bave ufologijom i teorijama zavjere kruži priča da je na slici svemirski brod oblika cigare, dužine preko 20 kilometara. Jednom ismijavana priča da je mjesec Phobos zapravo baza drevne ili možda trenutne civilizacija na Marsu odjednom postaje realna mogućnost. Naravno, nitko od odgovornih neće to priznati. No, ostaje pitanje zašto se uporno izbjegava slanje letjelice koja bi istražila Phobos, ili misteriju Lica u Cydonii. Kažu: zato što tamo ništa nema. Rečenica kojoj se danas svi ljudi vezani uz misiju Phobos smiju.

^ vrh ^

// Copyright 2000 - 2006 Dražen Jurman. All rights reserved. \\