|
|
|
Saša Pekeč: Kvalitetni manageri su ključ gospodarskog razvoja
|
Doktor Saša Pekeč, profesor na poslovnoj školi sveučilišta Duke idealan je sugovornik da nam objektivno objasni što za Hrvatsku znači gospodarstvo znanja i što sve moramo učiniti na tom putu. Osim toga, objasnio je i važnost ulaganja poslovnih ljudi i managera u vlastito znanje, jer na njima leži odgovornost da nas odvedu u bolje gospodarsko sutra
Razgovarao: Dražen Jurman
Objavljeno u pc chip
Premda je gospodarstvo i društvo znanja jedan od nacionalnih interesa Republike Hrvatske, pred nama je još dug put. Nećemo otkriti toplu vodu ako kažemo da nam gospodarska situacija nije najsjajnija, a slično je i stanje na tržištu elektroničkih komunikacija, unatoč nedavnim pozitivnim pomacima. Isto tako, Hrvatskoj nedostaje kvalitetnih managera koji shvaćaju važnost modernih informatičkih tehnologija u gospodarstvu. Upravo su to teme za koje je idealan sugovornik doktor Saša Pekeč, profesor na The Fuqua School of Business, poslovnoj školi američkog sveučilišta Duke, jednoj od najprestižnijih svjetskih poslovnih škola. Profesor Pekeč predaje kolegije iz područja odlučivanja (Decision Sciencies) te je jedan od vodećih svjetskih autoriteta na području analize kompleksnih aukcijskih procedura. Domaća javnost upoznala ga je po stručnim tekstovima u nekim domaćim medijima, izlaganjima iz područja regulatorne ekonomije na specijaliziranim seminarima, te po komentarima nedavne kupnje Iskona od strane T-HT-a u nastupu na HRT-u.
Recite nam za početak reći malo više o poslovnoj školi na kojoj predajete?
Sveučilište Duke je elitno privatno sveučilište koje je kontinuirano rangirano među najboljih pet do deset sveučilišta u Americi. The Fuqua School of Business je pak poslovna škola sveučilišta Duke, a naši MBA i executive MBA programi su kontinuirano rangirani među najboljima na svijetu. O našoj globalnoj reputaciji dovoljno govori i podatak da smo, prema rang-listi The Financial Timesa, već četiri godine za redom vodeća poslovna škola na svijetu u području specijalizirane edukacije za managere.
Profesor ste na odjelu iz znanosti odlučivanja ili decision science. Možete li nam to malo objasniti?
U visoko-kompetitivnim gospodarstvima svaka, pa i najmanja demonstracija neznanja i suboptimalna odluka mogu imati direktne i opasne posljedice za poslovanje. Stoga je izuzetno važno znati kako strukturirati proces odlučivanja i sve relevantne čimbenike, te samim tim minimizirati mogućnost nekvalitetne odluke. Metode i tehnike strukturiranog pristupa u odlučivanju su osnovna managerska znanja i sastavni su dio svakog MBA programa. Kvalitetno managersko odlučivanje uključuje i kvantitativnu analizu i metode strukturiranja neizvjesnosti i procjenu vjerojatnosti, kao i razumijevanje psiholoških aspekata tj. tipičnih pogrešaka kod intuitivnog odlučivanja i tako dalje.
Koje su primjene znanosti odlučivanja i kakav je njen značaj i primjena u Hrvatskoj?
Primjene su brojne, od direktnog pregovaranja, preko strukturiranja natječaja i kreiranja ponuda na natječajima, do procjene vrijednosti kapitalnih investicija i valuacije poslovnih strategija. U Hrvatskoj, uz poneke izuzetke, gospodarstvo još nije toliko razvijeno i kompetitivno da bi managerska znanja bila preduvjet poslovne uspješnosti, pa je samim time i svijest o važnosti i primjenjivosti znanosti odlučivanja kao i drugih managerskih znanja još uvijek mala. No, Hrvatska se, poput svih post-komunističkih tranzicijskih zemalja, nezaustavljivo transformira u kompetitivno gospodarstvo što u konačnici znači da je neefikasno, neoptimalno i nestručno poslovanje osuđeno na sigurnu propast. Zato je primjena manageskih znanja, uključujući kvalitetni pristup procesu odlučivanja, pitanje opstanka. Rast interesa za programe managerskog obrazovanja ukazuje da hrvatski manageri sve više shvaćaju tu realnost i da se managerska znanja polako i sigurno sve više primjenjuju u poslovanju.
Kad ste spomenuli domaće gospodarstvo, u Hrvatskoj se konačno počelo pričati, neki će reći i raditi, na tome da se Hrvatska pretvori u gospodarstvo znanja. Možete li nam malo objasniti taj pojam?
Termin «knowledge economy» je iskovao Peter Druker krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća i odnosi se na gospodarske aktivnosti koje svoj uspjeh ne temelje na minimalizaciji troškova i iskorištavanju resursa, već na kompetitivnim prednostima baziranim na znanju - od jedinstvenih znanja i sposobnosti u kreiranju poslovnih procesa, preko jedinstvenog znanja upakiranog u proizvode, do znanja u obliku upravljanja informacijama i komunikacijama. Osnovni preduvjeti za razvitak gospodarstva znanja su svakako inventivni i obrazovani manageri i radna snaga, kao i ICT infrastruktura. Hrvatska možda nije najbolje pozicionirana za gospodarstvo znanja, jer je očit nedostatak kvalitetnih managera, problem je i niski postotak visokoobrazovanog stanovništva, a kvaliteta i dostupnost ICT infrastrukture je u ozbiljnom zaostatku u odnosu na gospodarstva s kojima se želimo uspoređivati. No, kako je alternativa gospodarstvu znanja neokolonijalno gospodarstvo jeftine radne snage i rasprodaje resursa, jasno je da moramo učiniti kako bi gospodarsko okruženje prilagodili zahtjevima gospodarstva znanja.
Važan element gospodarstva znanja je i korištenje modernih informatičkih tehnologija u gospodarstvu, prije svega broadbanda. U tome Hrvatska dosta zaostaje, prije svega zbog činjenice da domaće tržište nije bilo liberalizirano.
Upravo tako. Kvalitetne i pristupačne telekomunikacije neophodne su za razvoj djelatnosti u kojima informatičko-komunikacijske tehnologije imaju važnu ulogu, a to je slučaj sa svim aspektima poslovanja. Hrvatsko telekomunikacijsko tržište, na žalost, nije zdravo, a u mnogim aspektima teško je uopće govoriti o tržištu, zbog izgubljenog suvereniteta nad telekomunikacijskom infrastrukturom. Problem je u vlasništvu T-HT-a nad fiksnom telekomunikacijskom mrežom i interesima većinskog vlasnika T-HT-a koji nisu u skladu s javnim interesima. Hrvatska se ne može ponositi penetracijom širokopojasnog pristupa Internetu, a pogled na cijene, za usporedbu mjerodavnog flat-rate pristupa ukazuje da se godinama, sve do nedavnog sniženja, radilo o jednoj od najskupljih ponuda u Europi. Sve djeluje još depresivnije ako u obzir uzmemo i naš per capita GDP. Na žalost, prilikom privatizacije tadašnjih Hrvatskih Telekomunikacija napravljene su gotovo sve greške na koje ukazuju načela regulatorne ekonomije, pa je situacija danas ovakva kakva jest.
Međutim, izgleda da je Vlada počela učiti na greškama, pa je najavljeno da će treća faza privatizacije T-HT-a biti obavljena prodajom dionica na burzi. Možete li nam objasniti što će to značiti za T-HT, Vladu, ali i Hrvatsku u cjelini?
Privatizacija kompanija kroz javnu ponudu na burzi je kvalitetnije i transparentnije rješenje od bilo kakvih komisijskih odluka ili razgovora s unaprijed odabranim kupcem. No, zbog strateške važnosti telekomunikacijske infrastrukture, kao i zbog bolesnog stanja telekomunikacijskog tržišta, eventualna treća faza privatizacije T-HT ne može se analizirati u izolaciji. Činjenica je da ni regulatorna tijela ni zakonodavni okvir već godinama ne uspijevaju uzdrmati monopol T-HT-a i uvesti red na telekomunikacijskom tržištu, te je očito nužna koordinirana akcija i pritisak na većinskog vlasnika T-HT-a svim raspoloživim sredstvima. Danas je Republika Hrvatska vlasnik 42% T-HT-a što osigurava snažnu pregovaračku poziciju svakoj Vladi zainteresiranoj za uspostavljanje ravnopravne tržišne utakmice na području telekomunikacija. Eventualna nova faza privatizacije T-HT-a bi smanjila taj udio i samim tim oslabila pregovarački položaj kao i suzila mogućnosti razrješenja nezdravih odnosa na tržištu. Zato je prije svake dalje privatizacije T-HT-a potrebno iskoristiti sadašnji odnos snaga da se konačno liberalizira tržište i da Hrvatska vrati suverenitet nad telekomunikacijskom infrastrukturom. Iako razumijem potrebu da se na brzinu namakne novac za vraćanje duga umirovljenicima, prodaja udjela u T-HT-u u ovakvim uvjetima mogla bi zacementirati spomenuto bolesno stanje i tako izazvati višestruko veće dugoročne štete za cjelokupno gospodarstvo u odnosu na korist jednokratnog punjenja proračuna.
Što bi onda Vi naveli kao najbolje rješenje?
Vertikalno razdvajanje HTa na fiksnog operatera, mobilnog operatera i tvrtku koja upravlja infrastrukturom. Nakon toga bi se moglo razgovarati o privatizaciji pfiksnog i mobilnog operatera. Držim da je monopolistički klinč T-HT-a takav da ga ni sposobni regulator ne bi mogao lako razbiti. Zato je izglednije da će se zdravi odnosi uspostaviti tek ako se na neki drugi način uspije razbiti srž monopola T-HT-a, a to je kontrola telekomunikacijske infrastrukture. Republika Hrvatska bi koordiniranim pritiskom regulatornih tijela, zakonodavaca i izvršne vlasti mogla zatražiti da se infrastruktura izdvoji iz vlasništva T-HT-a i da država bude ili vlasnik ili ima kontrolni paket vlasništva nad infrastrukturom. Državi ne treba vlasništvo u mobilnom niti fiksnom operateru i privatizacija je tu neupitna, ali kontrola nad infrastrukturom je izuzetno važna. Stoga smatram da država mora "pretvoriti" svojih 42% vlasništva u T-HT-u u kontrolni paket vlasništva nad telekom infrastrukturom. Jednom kada vratimo suverenitet nad infrastrukturom i kada se pristup infrastrukturi ponudi svima pod jednakim uvjetima tek će tada biti moguće da nove tehnologije, poput broadbanda, budu dostupne i pristupačne svima. Kad bi se DT i opirao ovakvom razdvajanju T-HTa, ustupci bi morali biti napravljeni negdje drugdje što bi možda otvorilo vrata dogovorima oko fer pristupa infrastrukturi kao i oko pravednih interkonekcijskih ugovora što bi efektivno dovelo do liberalizacije tržišta.
Za razvoj našeg gospodarstva bit će bitno ne samo da su moderne tehnologije dostupne, već i da IT manageri tvrtki, kao i odgovorni u državnim institucijama i tvrtkama shvate važnost tih tehnologija. Kako Vam se čini trenutna situacija, postoji li ta svijest?
Mislim da je važno da to shvate svi manageri, ne samo oni koji su zaduženi za IT. No, ne treba očekivati čuda. Svijest o važnosti korištenja modernih tehnologija za unaprijeđenje poslovnih procesa će se razviti onda kad će kompetitivnost poslovanja diktirati takve promjene. U kompetitivnom okruženju, kompanije koje neće koristiti moderne tehnologije suočit će se s lošim poslovnim rezultatima i želja za preživljavanjem će ih natjerati da shvate ono što njihovi uspješni konkurenti shvaćaju.
Na početku intervjua ste rekli da se managerska znanja u Hrvatskoj ne smatraju važnim. Kako uopće, kao stručnjak, ocjenjujete obrazovanost i kvalitete domaćih managera?
Jedan od ključnih nedostataka hrvatskoga gospodarstva jest upravo nedostatak kvalitetnih menadžera, čak i kad se uspoređujemo sa sličnim post-komunističkim zemljama u okruženju. Situacija se mijenja na bolje, no to je dugotrajan proces. Danas se ipak polako počinje formirati svijest o tome koja znanja i sposobnosti definiraju kvalitetnog menadžera. Problem je potenciran nedostatkom kvalitetnih programa managerskog obrazovanja kao i cijelim nizom lokalnih kvazi-stručnjaka koji su kreirali i još uvijek kreiraju osnove današnjega gospodarskog okruženja, npr. poput idejnih tvoraca privatizacijskih procesa i regulative u gospodarstvu, kao i raznih lokalnih ekonomskih kvazieksperata i samozvanih analitičara. Npr. hrvatski ekonomski stručnjaci i samozvani management gurui jednako su globalno irelevantni koliko i hrvatska cricket reprezentacija. Zato je za pozitivne promjene nužno da evolucija učini svoje i da postojeću elitu zamjene kompetentniji ljudi.
Što onda Hrvatska treba učiniti da bi unaprijedila obrazovanje svojih poslovnih ljudi i prije svega managera i IT managera?
Brutalnost tržišnog natjecanja će sve vise tjerati kompanije da ulažu u kvalitetno managersko obrazovanje. Već danas je očito da postoji nesrazmjer ponude i potražnje. Raznoliki programi managerskog obrazovanja niču kao gljive poslije kiše, a to je samo odgovor na brzo rastuću potražnju. Sljedeći korak biti će razlučivanje kvalitetnih programa od onih koji to nisu. Danas ni u Hrvatskoj ni u susjednim zemljama ne postoji globalno relevantna poslovna škola, a tako će vjerojatno i ostati jer smo ipak premalo tržište. No, toga moramo biti svjesni i za očekivati je da će u konačnici mali broj top managera svoje MBA diplome stjecati na svjetski poznatim poslovnim školama, dok će se vremenom isprofilirati kvalitetne regionalne i lokalne škole koje će pohađati većina zainteresiranih za managersku profesiju. Država kao takva ne može puno učiniti, osim sto bi bilo poželjno da se potiču ulaganja u managersko obrazovanje. Nadalje, kvalitetni manageri nužni su i u državnoj upravi pa bi i država trebala naći interes za potporu kvalitetnih programa managerskog obrazovanja.
Kakva je vaša poruka i savjet svim mladim poslovnim ljudima i managerima koji bi htjeli ulagati u sebe i svoje znanje?
Ne gubite vrijeme i investirajte u sebe što prije. Pažljivo razmotrite ponudu i nemojte podcijeniti sami sebe. Sporadični jednodnevni seminari ne mogu biti zamjena za kvalitetni MBA program. Ako mislite da ste sposobni završiti neki od 100 vodećih MBA programa na svijetu, nemojte se zadovoljiti nečim sto je ispod te razine. Ne zaboravite da vrijednost MBA programa nije samo u kvaliteti akademskog programa već i u kvaliteti polaznika i mreži kontakata. Zato treba biti izuzetno oprezan s programima koji nisu selektivni pri izboru kandidata.
IZDVOJENO
Nezdrav odnos države i gospodarstva
Kad pričamo o domaćem gospodarstvu, o njemu se u medijima može čuti sve i svašta, od hvalospjeva do epitafa. Kako ga vi, kao nezavisni stručnjak, ocjenjujete?
Neke činjenice govore same za sebe, poput 124. mjesta rang liste Svjetske Banke o uvjetima poslovanja. Te rang liste ne govore samo o realnosti, već i o neiskorištenim potencijalima hrvatskog gospodarstva. Vjerujem da je kontinuirani i stabilni gospodarski uzlet neminovan.
hrdigg|prijavi |
11 Dec 2006 by DeeJay
|
0 comments
|
|
|
Starije tekstove iz rubrike
Razno, pisane 2005. godine i ranije možete naći u arhivi.
|
|
