Oružje budućnosti (off pcchip ljeto 2004)

Misli maleno

Nisu mobiteli, digitalni aparati ili kamere jedini uređaji koji su sve manji. Trend minituarizacije slijedi i oružje, na način koji djeluje pomalo zastrašujuće. Budućnost ratovanja neće biti u zrakoplovima ili tenkovima, već u minijaturnim robotima.

Piše: Dražen Jurman

Zvuči grozno, ali je istinito, koliko god mislimo da idemo u budućnost, još uvijek je u svijetu ratova kao u prošlosti. I ne samo to, već se u raznim laboratorijima širom svijeta još uvijek radi na sve modernijim i modernijim tipovima oružja. A ona su sve manja i manja, barem kada se radi o onima za neposrednu borbu.

Sjećate se onog starog dobrog filma Ratne igre, u kojem jedan dečko, misleći da igra igricu, pokrene simulaciju ratovanja najmodernijeg američkog vojnog računala, koje na kraju taj rat skoro i započne. I u ovom filmu ima dio istine, a ona se ovaj puta nalazi u računalima i bazama koje stalno simuliraju scenarije različitih ratova i borbenih situacija. Rezultati ali i sami scenariji tih simulacija koriste se u planiranju razvoja novih oružja, koje pokazuju kakve bi mogle biti karakteristike budućih ratova. Nadamo se da će ipak stvari iz ovog teksta ostati u fazi planiranja ili testiranja, a da nikada neće dobiti priliku da se primjene. 

Nova ratna pravila

Humani rat. Zvuči paradoksalno, pa i glupo, ali tako američki vojni umovi opisuju buduća ratovanja. Pod tim smatraju što veće očuvanje imovine, pogotovo civilne, uz koncentriranje efikasnih napada na neprijateljsku živu silu. Naravno, ovdje nema humanosti, pa ako ste eventualno mislili da se radi o onesposobljavanju vojnika na neki drugi način osim ubijanja, na žalost ste se prevarili.

Stoga je glavno pitanje koje se postavlja kako to izvesti? Najveća, najpoznatija i najpopularnija studija američke vojske, od onih koje su svijetu poznate, «Air Force 2025» daje odgovor. Cilj studije je bio prikazati kako bi ratovi mogli izgledati oko 2020 – 2025, te kako da se Amerika pripremi za njih. Koliko je to bio opsežan i ozbiljan projekt dokazuju i brojke od oko četiri tisuće stranica, koliko je studija velika, te vrijeme od skoro mjesec dana, koliko je bilo potrebno da se osnovne stvari iz studije prezentiraju posebnom odboru Američkog kongresa (kojeg je, kao i uvijek, zanimalo na što je potrošen novac poreznih obveznika) i predstavnicima vojske. Oni su studiju pozorno saslušali, te prilično otvorili novčanik za ostvarivanje nekih od njenih dijelova. Onaj koji je pobrao najviše simpatija vezan je za razvoj i proizvodnju malih robota oružja, koji izgledom, veličinom i karakteristikama podsjećaju na kukce. Ovo oružje budućnosti je idealno, prvenstveno zato što je jeftino u proizvodnji, bez obzira na ogromne troškove istraživanja i razvoja, multifunkcionalno, jer se roboti mogu programirati i opremiti prema potrebi. Najvažnije prednosti ovog mikro oružja leže u činjenicama da mogu relativno neopaženo doći do svakog cilja, a uništavanje milijuna i milijuna ovih robota još uvijek ostavlja nulu pored broja ljudskih žrtava američkih vojnika.

Muhe, komarci i skakavci

Naslov ovog teksta upravo objašnjava strategiju Air Force 2025 projekta. Misli maleno, ali brojno. Zamislite roj robota komaraca, kojima se daljinski upravlja iz Awacs aviona, a svaki je naoružan malom injekcijom s otrovom. Takav roj ulijeće u, recimo talibanski bazu u Afganistanu, te napada pristaše Bin Ladena. Teško da bi se itko od njih izvukao, a još teže da bi netko te robote zaustavio. Ili roj robota skakavaca koji napada oklopnu diviziju iračke vojske. Svaki od robota imao bi ugrađeno malo eksplozivno pakiranje, a bili bi programirani da ulaze u tenkove ili vozila, slijeću na opremu unutar onih i aktiviraju eksploziv. Ili zamislite muhu ili škorpiona robota, s malom špijunskom kamerom (sjetite se filma Peti element), koji ulazi u neprijateljski stožer, slijeće na neki ormar i diskretno snima sadržaj razgovora. Može ga emitirati ili snimiti i onda se vratiti u svoj stožer, gdje će operativci izvući podatke. Morate priznati da se radi o zanimljivom konceptu koji otvara puno mogućnosti. Međutim, još uvijek se radi o projektima koji su većinom u fazi ideje, još je priličan broj problema koji se moraju riješiti. Jedan od glavnih je iz domene posebne grana tehnologije, mikromehanike, koja omogućuje da svi sustavi jednog mikro robota funkcioniraju. Lako je izbaviti roj komaraca iz stealth aviona, ali jednom kada su u zraku trebaju se sami kretati poput komarca, radom svojih krila. Upravo je u tom problem, mikromehanika još nije dovoljno razvijena da bi se takav robot mogao kretati. Za sada se još uvijek radi na manjim i jednostavnijim uređajima, koji se kreću pomoću kotača ili nogu, ali rezultati su obećavajući.

Problemi, problemi

Mikromehanika cvijeta u Japanu, i upravo tamo daje prve prave rezultate. Vozila veličine kutije šibica sa toplinskim senzorima već se nekoliko godina voze u računalnim sobama njihovih korporacija. Njihov zadatak je jednostavan, kontrolirati da je temperatura uvijek unutar zadanih granica, a ako nije, odvesti se na mjesto gdje je viša i oglasiti alarm administratorima. Međutim, još će desetak do petnaest godina proći dok ova tehnologija dobije svoju vojnu primjenu kakvu ameri priželjkuju. S druge strane, trebati će riješiti i problem navođenja mikro oružja. Lako će biti robote programirati za djelovanje na poznatom terenu, ali što kada ulaze u nepoznati kompleks. Dva su moguća rješenja, a oba su prilično daleko od primjene. Prvo je spominjano navođenje s udaljene lokacije, poput Awacs aviona. Za to bi roboti trebali biti opremljeni kamerama koje bi pokazivale njihovo kretanje, pa bi na osnovu toga programeri slali na zadatak. Premda postoje minijaturne kamere potrebne za ovu misiju, još uvijek je njihov domet prilično ograničen. Drugi i veći problem bio bi u različitim signalima potrebnim za navođenje dijelova roja na posebne zadatke. Signali za pojedine dijelove roja trebali bi biti slični, ali opet dovoljno različiti da ih dijelovi detektiraju. S druge strane, postoji i opasnost od elektronskog ometanja, koji bi onda takve robote onesposobili. S obzirom na to da je nabrojene samo dio problema, jasno je koliko još posla čeka kreatore ovih oružja.

Drugi pristup rješavanju ovog problema izgleda bolje, ali i dalje od primjene. Naime, roboti oružja bili bi opremljeni čipovima i mikro računalima sa takozvanom ograničenom umjetnom inteligencijom. Bili bi programirani za određeni tip zadatka, poput napada na tehničku opremu ili vojnike, ali bi se snalazili s obzirom na uvijete na terenu.

Nano oružje

Tehnologija ograničene umjetne inteligencije i nije fikcija. Radi se o sposobnosti uređaja do analizira svoju okolinu i prilagođava joj se. Ta primjena je najbolje vidljiva na sve popularnijim robotima kućnim ljubimcima. Međutim, da bi dobila svoju vojnu primjenu, treba je miniturizirati, te proširiti. Puno je lakše programirati uređaj prema relativno poznatim obrascima ponašanja kućnih ljubimaca, nego mikro oružje za brze taktičke odluke i nagle promjene strategije. No, svake godine smo svjedoci sve većih mogućnosti robota kućnih ljubimaca i androida, tako da je pitanja što se sprema i što je spremno u tajnim vojnim laboratorijima.

Jedna od stvari za koju se najtoplije nadamo da nikada neće vidjeti vojnu primjenu su nano oružja. Mikroskopske sonde imati će jedan jedini vojni cilj – ući u organizam neprijatelja i replicirati se u dovoljnom broju da ga likvidiraju. Najstrašnije od svega je činjenica da nano sonde mogu ući u tijelo na bezbroj načina. Recimo, avioni koji izbacuju kontejnere nano sondi na polja, spremišta hrane, izvore vode, tržnice, i tako dalje. Sonde su neaktivne sve dok ne uđu u organizam, kada ih ljudski elektricitet aktivira. Nakon toga se repliciraju dok ih ne bude dovoljan broj da zaustave rad srca ili nanesu drugu smrtonosnu ozljedu. Premda je nešto takvo do sada viđeno samo u Dosjeima X, nano tehnologija je jedna od najpropulzivnijih tehnologija na svijetu. Raduje činjenica da će imati pretežno humanu upotrebu, prvenstveno kao revolucija u medicini, ali uvijek ostaje pitanje što bi bilo kada bi bilo da se vojska odluči rezervirati je samo za svoju upotrebu. Jer to se u Sjedinjenim državama često događa, da se nova tehnologija proglasi tajnom važnom za nacionalnu sigurnost i završi u nekom tajnom laboratoriju. No, mi se nadamo najboljem, budućnosti bez ratova, uz potpuno humanu primjenu tehnologije. 

Darpa je skraćenica Agencije za napredna istraživanja obrane, koja posluje u sklopu Pentagona. Njihov zadatak je naizgled jednostavan, pratiti civilnu tehnologiju i tražiti potencijalne vojne primjene za nju. Agencija je prilično tajna, sa prevelikim budžetom, ali to je nešto sasvim normalno u Americi. Darpa je prilično radosno dočekala studiju «Air Force 2025.», jer im je to dalo prilično posla. Samo u prve dvije godine od izlaska studije, Darpa je pokrenula preko 70 različitih istraživanja civilnih tehnologija koje bi mogle naći svoju primjenu kao dio projekta mikro oružja. Koliko su uspjeli i što su napravili, naravno, ostaje tajna.