Kraj telefonskih govornica?

Telefonske govornice, toliko popularna mjesta u proteklom stoljeću polako ali sigurno nestaju. Neke od velikih svjetskih telekomunikacijskih kompanija su čak odlučile prestati s instaliranjem govornica i povući postojeće. Slijedi priča koja će vam pokušati približiti to mjesto i sve osebnosti vezane uz njega.

Piše: Dražen Jurman

Često se priča o svim pozitivnim stvarima koje donosi mobilna telefonija. No, postoje i negativne nuspojave mobilnih ljubimaca, od kojih je jedna od najbizarnijih postepeni nestanak telefonskih govornica. Većini to zvuči kao obična vijest, normalna posljedica napretka telefonije. No, nije sve baš tako jednostavno. Kroz povijest telefonske govornice su imale veliko značenje, kako u svijetu tako i kod nas. Bile su jedini način komunikacije s nekim kada ste bili izvan doma, a u nekim zemljama, kao u Engleskoj, su dio povijest, kulture, pa i zaštitni znak zemlje. Pomalo je tužno što nestaju ona vremena kada bi dogovor na centralnom zagrebačkom trgu bio: nađemo se u toliko i toliko, kod govornica. Posebno je to bilo drago mjesto za sastajanje parova. Jedan naš stariji čitatelj odao nam je i zašto, a razloga je vrlo prozaičan. Dečkima je govornica bila jedini način da nazovu djevojku doma i provjere kod njenih roditelja kada je krenula, i sukladno tome koliko će zakasniti.

Povijest govornica

Priča o telefonskim govornicama počinje daleke 1889., kada je izumitelj William Gray postavio prvu telefonsku govornicu u banku u Hartfodu. Nije to bila govornica kakvu danas poznamo, jer se radilo o polici s telefonom, a plaćanje se vršilo nakon obavljenog razgovora. Tek se desetak godina kasnije u Chicagu pojavila prva «prava» govornica, privatan prostor s telefonom, u koji ste ubacili novac za obavljanje razgovora. U sljedećih pet godina u Americi je bilo već skoro 100 tisuća govornica. No, nisu imale neku veliku popularnost. To s jedne strane objašnjava činjenica da u to vrijeme nije puno ljudi imalo telefon. Drugi, možda još i važniji razlog, bio je u nepovjerenju ljudi, kojima pomisao na telefoniranje u drvenoj kutiji na javnom mjestu i nije bilo posebno privlačno. Europljani su to puno prije shvatili, pa su već u dvadesetim godinama prošlog stoljeća posvetili pažnju uređivanju govornica. Tako su one u Britaniji postale prava mala umjetnička djela, posebno rađene kućice kojima je dominiralo staklo. Privatne, ali ne klaustrofobične, brzo su stekle kultni status među britanskom aristokracijom, koja nije mogla zamisliti šetnju gradom bez posjete govornici. Taj je trend stigao u Ameriku tek u pedestima, kada je kompanija Bell instalirala i svoju milijuntu govornicu. Britanci su tada uveli svoj legendarni Kiosk 6, popularnu crvenu govornicu koje i dan danas možete naći na gotovo svakom engleskom suveniru i razglednici.

Evolucija govornica

S vremenom su govornice evoluirale, pa su se pojavile i otvorene. Sustav naplaćivanja više nije bio vezan samo za ubacivanje kovanica, već ste mogli koristiti i kartice sa impulsima, ili takozvane vremenske kartice. Te «time cards» bile su popularne pogotovo u Americi. Nije bilo ubacivanja kartice u aparat, već bi, kao današnje bonove za obnavljanje računa s mobitele, ostrugali šifru koju bi prije pozivanja utipkali. Automat bi vam pokazao koliko još imate vremena za razgovor, a bile su popularne zato jer nisu zahtijevale velike modifikacije telefona unutar govornica, tako da ste mogli ili koristiti kovanice ili takve kartice. Govornice koje su koristile kartice s impulsima zahtijevale su instalaciju novog, posebnog telefona. Trošak koji je to nosilo postavio je i pitanje isplativosti cijelog projekta. Ali istraživanja su pokazala da su govornice sa kovanicama česta meta napada huligana kojima treba svaka para, pa i onaj sitniš koji se nakupi u govornici. Nije bio rijedak slučaj da huligani razbiju i nekoliko govornica u nizu, samo da skupe taj sitniš. S druge strane, vremenske kartice su Amerikancima, lijenima kakvi već jesu, bile prenaporne. Jednostavno im se nije dalo svaki put upisivati broj od 15 znamenki prije razgovora, i još jedno desetak znamenki broja.

Punjena govornica

Osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća su bile zlatno doba govornica. Telefoni su tada postali nezamjenjiv dio svakog doma, a komunikacija sve važnija. No, osim za komuniciranje, govornice su imale prilično dugu listu primjena. Od mjesta privatnosti za uživanje s dragom osobom, preko mjesta za skrivanje od kiše, do mjesta na kome ste mogli besplatno dobiti (čitaj ukrasti) telefonski imenik. Neke primjene govornica su zaista bizarne. Jedna od njih je bila zanimacija studenata svuda u svijetu, a zvala se, u slobodnom prijevodu, punjena govornica. Radilo se o studentskoj šali i igri, čiji je cilj bio vrlo jednostavan – skupiti što više ljudi u govornicu. Sve je počelo u Južnoj Africi, kada se 25 studenata stisnulo u govornicu i objavilo da su postigli svjetski rekord u «punjenju» govornice. Vijest je brzo obišla svijet, a studenti iz Amerike, Engleske, Kanade i ostalih zemalja su krenuli u projekt rušenja rekorda. Neki od njih prolazili su i rigorozne dijete, oglasi su tražili osobe koje su što manje i mršavije, a studenti američkog MIT-a su čak pokrenuli istraživanje s ciljem utvrđivanja kako popuniti govornicu sa što većim brojem ljudi. Trend nije dugo trajao, ali njegovi nasljednici često se nađu i danas. Jedan od njih bila je i zanimacija naših studenata s ciljem kako strpati što više ljudi u Fiću.

Pustinjska govornica

Koliko god su govornice u Engleskoj popularne, pa predstavljaju i dio povijesti ove države, možda najpoznatija svjetska govornica je ona u pustinji Mohave. Postavljena je za vrijeme II. Svjetskog rata. Namjena joj bila da se njom koriste ljudi koji su radili u okolnim rudnicima. Premda su rudnici odavno zatvoreni, govornica je redovno održavana cijelih 50 godina, kao jedini trag civilizacije u pustinji. U kasnim devedestima pojavila se i web stranica sa pričom o ovoj govornici, na kojoj je bio i njen broj. Uskoro je krenula ludnica. Ljudi iz cijelog svijeta su, što iz zabave, što iz znatiželje, počeli zvati broj govornice. Kako se nitko nije javljao, neki su odlučili i posjetiti govornicu, da čuju tko je sve zove. Uskoro je postala jedno od kultnih mjesta u Americi, pa su novine i televizija izvještavali sa cjelonoćnih phone answering zabava koje su mladi organizirali u pustinji. Broj ljudi koji se ovako upoznao može se mjeriti s onima na najpopularnijim Internet servisima za komunikaciju i upoznavanje, a što je počelo kao zabava kod nekih se pretvorilo u ljubavne veze, pa i brakove. Slavna karijera ove govornice naglo je prekinuta 2000. godina, kada su je službenici Nacionalnog Parka ili telekoma bez objašnjenja uklonili. Iako je više nema, njen duh živi i dalje, kako u pričama, tako i na brojnim web stranicama posvećenim govornici u pustinji Mohave.

Neizvjesna budućnost

Telefonske govornice, čija je prošlost slavna i bogata, očekuje prilično neizvjesna budućnost. Spomenuta kompanija BellSouth, čiji je godišnji rast profita u tom segmentu bio preko 30 %, 2001. godine je objavila da povlači iz posla s govornicama, te da će stare prodati. Koliko su popularne bile, pokazuje i činjenica da su dobrovoljci unutar tvrtke odlučili restaurirati telefone, opremiti ih za kućnu upotrebu i prodati ih kako bi prikupili novac za dobrotvorne svrhe. Akcija se pokazala uspješnijom nego što su njeni tvorci mogli i zamisliti. U prvih nekoliko tjedana tvrtka je zaprimila preko 500 narudžbi, dok je 300 ljudi stavljeno na nepopularnu listu za čekanje. Svaka govornica stoji 135 dolara, a do sada je prikupljeno 18 tisuća dolara koji su donirani Crvenom križu. British Telecom također ne stoji najbolje sa popularnim crvenim govornicama. Njihovo uklanjanje počelo je još 1999. godine, kada je njihov broj s 140 tisuća smanjen na, za engleske pojmove, samo 75 tisuća. Danas ih je samo 15 tisuća, ali i njihova budućnost je upitna. Profit ne ostvaruju, već samo gomilaju gubitke zbog troškova za održavanje. Zvono za uzbunu već zvoni, ako govornice brzo ne krenu sa zarađivanjem, dani su im odbojani.

Kod nas još nema naznaka ukidanja i uklanjanja telefonskih govornica, ali njihova popularnost cvjeta. To se posebno odnosi na one oko fakulteta, koje danas služe kao oglasni prostor za prodaju i razmjenu knjiga i skripti među studentima. Koliko daleko može ići ljubav za govornicom, ili možda ljudska glupost, pokazuje i nedavni primjer iz Zadra. Tamo su nepoznati lopovi ukrali kompletnu javnu telefonsku govornicu u vlasništvu Hrvatskog Telekoma koja je bila postavljena u Ulici Ivana Mažuranića. Govornica je istrgnuta zajedno s kućištem, koje je netom nakon otuđenja odbačeno i prilikom očevida pronađeno nedaleko od mjesta na kojem se nalazila govornica.

Bez obzira na crne prognoze vezane uz telefonske govornice, imamo i dobru vijest. Vama najdražu govornicu, Lusch kabinu Mog Mobija ništa ne može izbaciti iz posla.

Iz govornice u bolnicu

Osoblje glavne bolnice u Illinoisu bilo je prilično iznenađeno kada su primili pacijenta koji je na srednjem prstu imao, ni manje ni više nego telefonsku govornicu. Nesretna glavna uloga ove bizarne drame pripala je stanovitom Emanuelu Flemingu, nakon njegovog posjeta govornici. Želio je obaviti poziv, a kako nije uspio, htio je svoje kovanice nazad. One, međutim, nisu ispadale. Nakon što je govornicu dobrano izlupao, a bez rezultata, stavio je prste unutra. Na njegovu žalost, srednji prst je ostao zaglavljen. U pomoć su priskočili prolaznici koju su mu pokušali izvući prst, ali bezuspješno. Pozvani su i vatrogasci i djelatnici telefonske kompanije kojoj govornica pripada, ali usprkos svom naporima, prst je ostao u govornici. Na mjesto događaja je došlo i medicinsko osoblje koje je također ostalo iznenađeno i nemoćno u nastojanju da pomognu nesretniku. Jedino što su uspjeli napraviti jest odvojiti telefon od govornice i takvog ga prevesti u bolnicu. Tamo su Emanuelu dali injekciju protiv bolova te, uz pomoć sredstava za podmazivanje, napokon izvukli prst iz telefona. Podsjetnik na staru dobru poslovicu: pazite gdje gurate prste.

Govornice u filmovima

O popularnosti telefonskih govornica svjedoči i njihovo često pojavljivanje u filmovima. Ne mislimo pri tome na situacije u kojima se vide u sceni, već na one filmove u kojima je govornica iskorištena kao metafora. U legendarnoj Kubrickovoj Odiseji 2001. znanstvenik, putujući na Mjesec, koristi futurističku telefonsku govornicu za komunikaciju sa kćerkom na Zemlji, pokazujući gledateljima da je tako običan čin poput telefoniranja ostaje dio normalnog života, bez obzira istraživanje svemira u budućnosti. Iako je ta telefonska govornica toliko futuristička da se može koristiti u svemiru i da je pomoću nje glavni lik može uspostaviti video link sa kćerkom, nikada nije pokazan način plaćanja, premda je na displayu ispisana cijena.

U Hitchcockovim Pticama, glumica Tippi Hedren je zatočena u telefonskoj govornici dok ptice, koje izazivaju opći kaos u gradu, pokušavaju napasti i nju. Režiser ispituje čovjekovo mjesto u prirodi zato jer ptice kontroliraju vanjski svijet, dok ljudi su zatočeni u staklenom kavezu. Umjesto da služi komunikaciji sa ljudima, ova telefonska govornica izolira pojedinca od ostalih.

U Britanskoj znanstveno fantastične seriji Doctor Who, vozilo glavnog glumca za putovanje kroz svemir i vrijeme je dizajnirano da preuzme oblik bilo kojeg objekta kojeg poželi, ali se tehnologija za postizanje ovog efekta pokvarila dok je vozilo imalo oblik za koji neki mnogi gledatelji pretpostavljaju da je obična telefonska govornica. Inače, radi se o policijskoj govornici, namijenjenoj samo policajcima ili civilima u slučaju hitnog poziva.

Popularni Supermen također je volio govornice, štoviše bile su često mjesto njegovog brzog presvlačenja iz novinara u heroja. Mjesto je sve samo ne prikladno za to, ali je i to još jedan dokaz koliko je telefonska govornica dio našeg života. Gledajući govornice u kontekstu ljubavnih filmova, nesretno zaljubljeni člik često zove izabranicu svog srca iz govornice ispod njenog prozora. Tako blizu, a tako daleko, pa govornica služi kao metafora razdvajanja.

Od ostalih filmova izdvajamo kratki film iz 1972. La Cabina, koji je režirao Antonio Mercero, a koji prikazuje čovjeka zatočenog u telefonskoj govornici. Zadnji veliki hit film na ovu temu čak i nosi ime Govornica, Phone Booth. Snimljen je 2002., a popularnost duguje glavnim zvijezdama, Collinu Farellu i naravno, govornici.