Internet

Internet kriminal

Dječja pornografija na hrvatskom webu

Internet čistilište

Svijest o opasnosti dječje pornografije u Hrvatskoj postoji. Unatoč tome, malo ljudi zna koliko je ona zapravo dostupna. Policijske akcije "Čistilište" već tri godine razbijaju pedofilske lance kod nas. Ipak, buduća zakonska rješenja bi, uz jaču zaštitu djece, mogla dovesti do problema u kojoj bi svaki surfer mogao biti potencijalni pedofil.

Piše: Dražen Jurman

Ne treba biti iskusan Intrernaut da vam bude jasno da je seks jedna od stvari koju ljudi najčešće traže na Internetu. Kako veliku potražnju uvijek prati i velika ponuda, tako je seksa i pornografije na Internetu svakim danom sve više, zapravo i previše. U toj gomili treba razlikovati što je legalno, a što ne. To je najvažnije zbog pitanja dvostruke zaštite djece, prvenstveno kao žrtava pornografije na Internetu, a onda i kao njegovog korisnika. Dječja pornografija je jedna od najgorih zloupotreba Interneta, a akcije hrvatske policije Čistilište 1, 2 i 3 na žalost pokazuju da ta pošast postoji i kod nas.
U Hrvatskoj, po nekim istraživanjima, 1.4 milijuna ljudi ima osiguran pristup Internetu, a preko polovice korisnika Interneta je u dobi od 10 do 34 godine. Zakonska rješenja koja štite najmlađe korisnike kod nas su dobra, premda na nekim mjestima i nedorečena. Izmjene Kaznenoga zakona i njegovo usklađivanje s europskom Konvencijom o kibernetičkom kriminalitetu trebale su još više pojačati zaštitu djece. Ustavni sud je te izmjene Zakona ukinuo, ali samo zbog pogreške u njegovom izglasavanju. Nova reforma kaznenog zakonodavstva je neminovna, a kakva god budu nova zakonska rješenja, morati će biti usklađena s Konvencijom, tako da će djeca ipak dobiti novi, bolji stupanj zaštite.

Zakonska regulativa
No, krenimo od početka. Gledajući generalno, pornografija u Hrvatskoj, dakle i ona na Internetu, zakonski nije zabranjena. To se, naravno, ne odnosi na dječju pornografiju. U hrvatskom kaznenom pravu je inkriminirana u člancima 196. i 197. kaznenog zakona. Članak 196. inkriminira "Iskorištavanje djece ili maloljetnih osoba za pornografiju", a glasi: "Tko dijete ili maloljetnu osobu snimi za izradbu fotografija, audiovizualnog materijala ili drugih predmeta pornografskog sadržaja, ili posjeduje ili uvozi ili prodaje, ili raspačava, ili prikazuje takav materijal, ili te osobe navede na sudjelovanje u pornografskoj predstavi, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina". Ova zakonska odredba u sebi uključuje više vidova inkriminacije dječje pornografije kroz neka dobra, ali i neka diskutabilna rješenja. Nećemo se baviti pitanjem sankcija, dali je kazna zatvora od jedne do pet godina dovoljna za počinitelje ovih djela, već nekim stvarima koje svaku osobu koja ima i jednu jedinu pornografsku sliku u računalu čini potencijalnim kriminalcem.
Sam početak zakonskog članka donio je prva pitanja i dilemu. Naime, kazneni zakon pod pojmom djeteta smatra osobu mlađu od 14 godina, dok je maloljetnik osoba mlađa od 18 godina. Jasno je da je snimanje seksualnih fotografija osoba mlađih od 14, pa i 16 godina nelegalno. Ali što je s osobama od 16 do 18 godina, koje su sposobne dati ne samo pristanak za stupanje u seksualne odnose, već i u nekim slučajevima i pristanak za sklapanje braka? Hipotetska situacija u kojoj supružnici, od kojih je jedna osoba mlađa od 18 godina, snimaju svoj seksualni odnos postaje kazneno djelo. Time država opasno ulazi u sferu privatnosti pojedinca, glavni je argument protivnika ove odredbe. No, kako se zaista radi o ekstremu, a zaštita djece i maloljetnika je jedan od glavnih državnih interesa, ipak je kategorija maloljetnika ostavljena u ovoj odredbi.

Svi smo mi (potencijalni) kriminalci !?
Drugi, puno veći problem predstavlja inkriminacija posjedovanja materijala ili predmeta dječje pornografije. Dali je to posjedovanje s ciljem daljnje distribucije i prodaje ili ne, zakonu nije bitno, dovoljno je da u računalu imate slike dječje pornografije i činite kazneno djelo. Zanimljivo je da u ovom slučaju nema dileme oko toga mogu li se slike u računalu smatrati "predmetima" ili "materijalima", s obzirom da nisu fizički objekti. Glavni problem vezan za inkriminaciju posjedovanja materijala dječje pornografije je činjenica da, skidajući pornografske fotografije s Interneta, nikada ne možete znati koliko osoba na slici ima godina. Ako uzmete u obzir da je danas jako teško procijeniti koliko osoba ima godina kad je vidite na ulici, jasno je da je na slikama još teže. Ali, to još nije ništa. Naime, Konvencija o kibernetičkom kriminalitetu pod pojmom dječje pornografije uključuje i tzv. virtualnu dječju pornografiju ili pseudopornografiju. Radi se o slikama i materijalima koji pokazuju osobe koje samo izgledaju kao maloljetnici u seksualno eksplicitnom ponašanju. Prihvati li se ovo rješenje u budućoj noveli Kaznenog zakona, a moralo bi biti prihvaćeno, svaka osoba koja surfa pornografskim stranicama postaje potencijalni kriminalac, i to onaj najgori, pedofil. Namjerno koristim termin surfanje stranicama, a ne download fotografija, jer Konvencija posjedovanjem materijala dječje pornografije smatra "svako spremanje takvih podataka na računalo, bez obzira na to jeli riječ o spremanju datoteka od strane pojedinca ili o spremanju koje automatski vrši računalo". Prevedeno na jednostavan jezik, takve fotografije nije potrebno snimiti, dovoljno je da budu pronađene u Temporary Internet Files mapi.

Lov na vještice
Cilj ovakvih odredaba u Konvenciji bio je maksimalno proširiti prostor tužiteljima, a suziti pedofilima, jer su mogućnosti obrane u slučaju kada su dokazi smješteni u računalu veliki. Istraživanja i procesuiranja dječje pornografije na Internetu pokazali su da pedofili često koriste seksualne slike osoba koje liče na djecu ili maloljetnike da bi svojim žrtvama, pravoj djeci, pokazali da to nije ništa neobično ili neprihvatljivo. I to je jaki argument za spominjane inkriminacije. Međutim, u situaciji u kojoj u Hrvatskoj još ne postoje specijalizirani suci za kompjuterski kriminalitet, uz osjetljivost problema dječje pornografije, javlja se potencijalna situacija "lova na vještice". Ono na što će naši suci i državni odvjetnici morati posebno paziti je postoji li namjera osobe u čijem su računalu nađeni materijali dječje pornografije ili virtualne pornografije da ih on stvarno i posjeduje. Jer bez namjere nema ovog kaznenog djela, a nju nije uvijek lako dokazati, kako se na prvi pogled može činiti. Dovoljno se sjetiti da gomila "besplatnog" software-a u sebi uključuje spyware, koji onda u obliku onih iritantnih pop-up prozora otvara razne stranice, često i pornografske. Bilo kakva situacija u kojoj bi pojedinac, zbog ovakvog ili sličnog slučaja bio greškom i samo osumnjičen, dovodi do opasnosti njegove stigmatizacije u društvu, bez obzira što bi bilo dokazano da je nevin.

Upoznavanje djece s pornografijom
Drugi članak hrvatskog Kaznenog zakona koji inkriminira dječju pornografiju je 197., "Upoznavanje djece s pornografijom", koji glasi "Tko djetetu proda, pokloni, prikaže, javnim izlaganjem ili na drugi način učini pristupačnim spise, slike, audiovizualne ili druge predmete pornografskog sadržaja ili mu prikaže pornografsku predstavu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine". Prvo što ovdje upada u oči je da je zaštitni objekt samo dijete, a ne i maloljetnik. Dok je članak 196. represivne prirode, ovaj je preventivne, pa je sukladno tome i kazna manja. Dva su primarna cilja ove zakonske odredbe. Jedan je zaštita djece od otkrivanja stvari koje još nisu u potpunosti sposobni shvatiti, niti donijeti vlastito ispravno mišljenje i sud. Drugi je već spominjana činjenica da većina pedofila koriste pornografske materijale kao način privlačenja novih žrtava na Internetu. Većini online pedofila policija ulazi u trag na chatu ili na raznim forumima namijenjenim najmlađima.
Za razliku od djela inkriminiranih u članku 196., pokušaj ovog kaznenog djela nije kažnjiv, ali je i ovdje najbitnija namjera počinitelja. To je i logično, jer kad bi se kažnjavao nehaj imali bi situaciju da je svako omogućavanje djetetu da pristupi Internetu potencijalno kazneno djelo. Na žalost, uz sve dobre strane Interneta, on je danas ipak najlakši način da dijete upozna pornografiju. Problem koji bi se onda postavio je koga tužiti. Roditelje koji su kupili računalo i spojili ga na Internet? Ili ako bi dijete surfalo pornografskim stranicama u školi, tužiti školu koja nije uložila dovoljnu pažnju da se tim sadržajima ne može pristupiti? U ekstremnim interpretacijama, mogli bi tužiti i Internet providera.

Dostupnost dječje pornografije
Jedna je stvar opasnija od dječje pornografije, a to je nesvjesnost njene dostupnosti, a samim time i njene opasnosti. Većina ljudi još uvijek misli da je dječju pornografiju na Internetu teško naći, da je dostupna malom krugu ljudi i da puno košta. Istina je na žalost, potpuno suprotna. Dovoljno je u tražilicu upisati nekoliko pravih pojmova da vam izbaci linkove na stranice s osobama čija je punoljetnost upitna. Još jednostavnije je do slika dječje pornografije doći na news grupama. Postoji i grupa koja je namijenjena samo pedofilima (alt.binaries.pictures.erotica.preteen), gdje se mogu razmjenjivati i bez problema downloadati slike djece od 6, 7 ili 8 godina u eksplicitnim seksualnim pozama. Ta je grupa bila dostupna i korisnicima Interneta u Hrvatskoj. Srećom, prije nepune tri godine jedan domaći tjednik je objavio, istina pomalo i senzacionalistički članak o tome, nakon čega su Internet provideri zabranili pristup toj grupi. No, to ne znači da se slike dječje pornografije ne mogu naći u srodnim news grupama, samo vam sada treba malo više vremena.
Osim što je dostupna, dječja pornografija je i prisutna u Hrvatskoj. To pokazuju tri uspješne akcije "Čistilište", koje je policija provela u zadnje dvije godine. U akciji Čistilište 2, provedenoj u studenom 2002 godine uhićena je osoba koja je u svojoj kolekciji preko 20 000 fotografija koje prikazuju dječju pornografiju. U to vrijeme radilo se o jednoj od najvećih kolekcija takvih fotografija u Europi. Nekoliko mjeseci nakon toga provedeno je i treće Čistilište. U akciji je pronađeno više od 4 300 videokazeta, 215 DVD-a i 50-ak CD-a pornografskog sadržaja, uhićeno je pet osoba, dok ih je još pet osumnjičeno. Potvrđeno je da za snimanje porno filma korištena jedna maloljetna hrvatska državljanka, te da su na nekim kazetama i diskovima snimljeni spolni odnosi s djecom mlađom od 14 godina.

Državni interes vs. ljudska prava
Dječja pornografija jedna je od rijetkih, ako ne i jedina stvar oko koje kod nas postoji apsolutna suglasnost da je nelegalna u svakom svom obliku, bilo analognom, bilo digitalnom. Gledajući kroz prizmu gore napisanih činjenica, možemo reći srećom. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju naš će Kazneni zakon morati biti usklađeni s europskom Konvencijom o kibernetičkom kriminalitetu. Kakve će izmjene to usaglašavanje donijeti po pitanju dječje pornografije već smo spominjali. Ono što vrijedi posebno istaknuti je da Konvencija distribuciju dječje pornografije preko Interneta smatra kvalificiranim, težim oblikom ovog kaznenog djela. To znači da će u buduće pedofili koji djeluju na Internetu biti strože kažnjeni od onih koji koriste samo video kazete ili analogne fotografije.
Međutim, rast prisutnosti Interneta u svakodnevnom životu, i njegovo daljnje širenje i razvijanje pretvaraju ga i u kulturno sredstvo. Knjige pisane za čitanje na Internetu već postoje, a samo je pitanje vremena kada će biti snimljen ili programiran cjelovečernji film namijenjen prikazivanju samo na Internetu ili kazališna predstava koja će se prikazivati u e-kazalištu. Kada je riječ o umjetnosti, stvari će trebati gledati iz drukčije perspektive, pa i kad uključuju virtualnu dječju pornografiju. Maknemo li se iz pravnog žargona, stvari će postati još jasnije. Da je kojim slučajem Lolita napisana danas na Internetu, a pod pretpostavkom inkriminiranja virtualne dječje pornografije, njen autor bi umjesto slave završio u zatvoru. Ili ako u svom računalu imate film Titanic, možete biti optuženi za posjedovanje dječje pornografije, jer Leonadro Di Caprio i Kate Winslet u filmu glume maloljetnike. Konvencija o kibernetičkom kriminalitetu ostavila je državama mogućnost ublažavanja kaznenih odredbi kad se radi o virtualnoj dječjoj pornografiji u umjetnosti. Hoće li kod nas prevladati državni interes zaštite djece ili pravo pojedinca na slobodu izražavanja, bit će zanimljivo vidjeti. Dječja pornografija je jedna od najopasnijih kriminalnih pojava na Internetu, ali i kod nje postoje nijanse sive između crnog i bijelog. Trebat će educirati suce, ali i javnost da bi se u pojedinim situacijama našao odgovor na pitanje s početka ovog teksta - što je legalno, a što kažnjivo. Jer granica je ponekad izuzetno tanka.

Anti spamm zakon (111.)

Zakon o telekomunikacijama i buduća reforma Kaznenoga zakona postavit će dobre okvire za borbu protiv spamma. Premda ostaje mjesta za poboljšanje, sama zakonska regulativa je dobar početak.

Čitate li ovaj članak, gotovo sigurno koristite Internet. Koristite li Internet, gotovo sigurno koristite i e-mail. Koristite li e-mail, apsolutno je sigurno da ste bar jednom dobili mail u kojem vam nude revolucionarnu tehniku produljenja penisa, ili pak najpovoljniju cijenu viagre. To prokletstvo zvano spamm svaki dan raste, i još mu se ne nazire kraj.
Hrvatski zakonodavac odlučio je tome stati na kraj. Opće je bilo oduševljenje kada je svijtlo dana ugledao članak 111. Zakona o telekomunikacijama (ZTKC), koji regulira i sankcionira slanje spamma. "Uporaba pozivnih sustava s i bez ljudskog posredovanja, telefaks uređaja ili elektroničke pošte u svrhu izravne promidžbe dopuštena je samo uz prethodno pribavljenu privolu korisnika usluga". Izvrsno i u Europi poznato i priznato zakonsko rješenje, kojim su reklamne e-mail poruke dozvoljene su samo uz pristanak osobe kojoj se šalju.

111/4 ZTKC
Još nas je više oduševio stavak 4, koji kaže "Nije dopušteno, u svrhu izravne promidžbe, slanje elektroničke pošte u kojoj se pogrješno prikazuje ili prikriva identitet pošiljatelja u čije ime se šalje priopćenje, ili bez ispravne elektroničke adrese na koju primatelj može, bez naknade, poslati zahtjev za onemogućavanje takvih priopćenja".
Na žalost, koliko god ova rješenja bila prvi, i time dobrodošli korak u (zakonskoj) borbi protiv spamma, ona su daleko od efikasnih ili konačnih. Prva i glavna zamjerka je, što unatoč prilično visokoj prekršajnoj kazni od 5 tisuća pa do milijun kuna, Zakon ne predviđa oduzimanje predmeta. To je propust koji će se u Zakonu o telekomunikacijama trebati što prije ispraviti. Nije stvar u tome što će počinitelj morati kupovati novo računalo, već što su sve e-mail adrese žrtava spamma u oduzetom računalu. Istina, backup je uvijek lako napraviti, ali zašto spammerima olakšavati stvari ako ne treba. U isto vrijeme s donošenjem Zakona o telekomunikacijama radilo se na reformi Kaznenog zakona, koji je usuglašen s odredbama Konvencije o kibernetičkom kriminalu. Premda je zakon ukinut zbog greške u proceduri donošenja, sigurno će rješenja vezana za kibernetički kriminal ostati ista ili slična u budućoj i skoroj novoj reformi. I tu se spammu pridaje pažnja, samo na drugačiji način.

ZTKC ili KZ?
Inkriminiraju se slučajevi kada se podaci čine nedostupnima, te onemogućavanje ili otežavanje rada ili korištenja računalnog sustava, podataka, ili računalne komunikacije. Bit tih odredbi je da se kažnjavaju situacije u kojima podaci nisu oštećeni ili uništeni, ali im se ne može pristupiti ili je taj pristup otežan. Prvenstveno se cilja na viruse, razne oblike Denial Of Service napada, ali i spamma.
Postavlja se pitanje kada će se spammer, jednom kada i ako ga se otkrije, goniti po Zakonu o telekomunikacijama, a kada po (budućem) Kaznenom zakonu, čije su sankcije ipak strože. Stvari nisu komplicirane kao što izgleda na prvi pogled, ali će zahtijevati dobru koordinaciju i suradnju Agencije za telekomunikacije i Državnog odvjetništva. Tako će spammer koji šalje mailove na različite mail servere biti procesuiran po Zakonu o telekomunikacijama. Međutim, ako spammer odjednom šalje više poruka većem broju primatelja na isti server, na primjer desetak spammova u isto vrijeme svakom od novinara na pc chip mail server, uslijed čega server bude zagušen i podaci nedostupni ili rad otežan, to je već slučaj za Kazneni zakon i Državno odvjetništvo.

Prva spamm tužba
Na papiru izgleda prilično jednostavno, ostaje da vidimo praksu na djelu. Kad smo kod razlika između regulacije spamma po Zakonu o telekomunikacijama i kaznenom, još jedan detalj vrijedan pažnje. Ukinuta reforma Kaznenog zakona predviđala je i kažnjavanje neovlaštene izrade programa za skupljanje adresa i slanje spamma. U toj situaciju nije bitno da su osoba koja izrađuje programe za automatsko slanje spamma i sam spammer iste osobe. To rješenje bi također trebalo zadržati.
Ipak, sva ova dobra rješenja neće značiti ništa ostanu li mrtvo slovo na papiru. Pravni stručnjaci suglasni su u razmišljanju da će tek prva tužba protiv jednog domaćeg spammera pokazati koliko su ova zakonska rješenja dobra i primjenjiva. Sigurno je da ta tužba neće riješiti problem spamma, ali će spammerima poslati određenu poruku. Kakva će ona biti, ovisi o pravosuđu. Unatoč svim kritikama na njihov račun, bit će to prava prilika da vrate dio izgubljenog povjerenja, barem kod korisnika Interneta.

Bon za seks
Fantastični su načini na koji se ljudi sjete zaraditi novce na Internetu. Ako baš ne ide keš, dobro dođe i novi bon za mobitel.

U zadnje vrijeme se na Internetu u Hrvatskoj pojavljuje novi oblik prijevare. Naime, sve je više "djevojaka" na chatu ili dating servisima, prvenstveno Iskrici, koji imaju zanimljiv način zarade novih bonova za mobitel. Zato smo se bacili u jedno malo undercover istraživanje. Stvari funkcioniraju ovako. "Djevojka" napravi svoj profil na Iskrici, ili sobu na chatu jer traži neobaveznu avanturu. Kad je kontaktirate, kaže da je "u velikoj gužvi", te ostavi mail adresu da je kontaktirate i kažete nešto o sebi. Jednom kad to napravite, stiže prilično zanimljiv odgovor. Početak je priča o njenoj životnoj prekretnici, prekidu višegodišnje veze i osamostaljivanju od roditelja. To je povod da je "napokon odlučila uživati u životu i stvarima koje on pruža", misleći prvenstveno na seksualni život. Uz to postavlja i pravila: to je samo avantura, ne traži ništa ozbiljno, diskrecija obavezna, bračni status joj je nebitan, ali bi rado da je osoba maštovita, jer bi ona isprobala razne stvari u seksu. Pri tome ih nabraja i svaku detaljno objašnjava zašto bi je probala i što je privlači.
Do tu stvari izgledaju i zanimljivo, no onda slijedi glavna caka: ona vas mora kontaktirati telefonom, a ne želi nikakve troškove, stoga traži da joj kupite i pošaljete VIP bon, vaš broj mobitela i termin u kojem želite da vas nazove. Da bi dokazala "ozbiljnost" svoje ponude, priložila je i svoje slike. Na slikama se ne vidi lice, ali se jako dobro vidi da je riječ o profesionalno rađenoj slici, skinutoj s nekog Internet sitea.
Naravno, trošiti novce da vidimo kako će stvari ići dalje nam nije palo na pamet. Ono što smo napravili je kontaktirali još nekoliko osoba na Iskrici sa sličnim profilom. Rezultat: dobili smo nazad tri odgovora, potpuno identična, osim što je u jednom mailu tražen Simpa bon. Svaki mail su pratile drukčije slike, ali je svima zajedničko da se odmah primijeti da su skinute s Interneta.
Prijevara!
Ono što mi nismo testirali, drugi jesu. Weblog na Iskrici ima nekoliko post-ova ljudi koji su nasjeli i poslali bon, nakon čega im se "djevojka" više nije nikada javila, te se pitaju što da učine. Gledajući s pravnog aspekta, može se raditi o kaznenom djelu prijevare (Tko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist dovede nekoga lažnim prikazivanjem u zabludu i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini…). Ali problema i pitanja je previše. Prvi problem je naravno, otkriti počinitelja. No, kada bi se to i uspjelo, pitanje je dali bi tužba prošla na sud, ili bi je sud odbacio kao beznačajno djelo. Istina, postoji i oblik prijevare kojim je pribavljena mala imovinska korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve imovinske koristi, ali je pitanje dali bi sud uvažio tako postavljenu tužbu. Pogotovo ako se uzme u obzir narav prevare. S druge strane, pitanje je koliko je zapravo ljudi koji su nasjeli na ovo voljno riskirati s pravnim rješavanjem ovakvog slučaja, jer se ipak radi o škakljivoj stvari. Tako da odgovor na pitanje što učiniti na žalost glasi: pomiriti se s izgubljenim novcem i u budućnosti ne nasjedati ovakvim pričama.