Internet - Pravo /off pcchip ljeto 2004

Privatnost protiv slobode informiranja

Gola privatnost

Koliko vam znači 11 minuta u životu? Jer, film u tom, na prvi pogled malom, trajanju u potpunosti je promijenio domaći Internet. Osim toga, razgolitio je i neke slabosti pravne regulacije Interneta.

Piše: Dražen Jurman

Priča počinje nepoznatog dana i datuma, na brodu na kome je dvoje ljudi uživalo jedno u drugome, dok je to uživanje snimala kamera. Likovi su vam bez daljnjeg poznati, ali nećemo ih imenovati jer imena za ovu priču nisu bitna. Negdje tijekom 2002. godine kamera i kazeta su ukradeni. Pojavili su dvije godine kasnije i izazvali pomutnju kakvu domaći web još nije doživio.

VAŽNA NAPOMENA: Informiranje i izvještavanje

Da bi izbjegli moguća nerazumijevanja u tekstu, dužni smo jedno malo objašnjenje. U svijetu se sve do nedavno pod pojmom slobode informiranja smatralo pravo novinara da dođe do informacije, prvenstveno od državne vlasti. To se podrazumijevalo i pod engleskim nazivom FOI, Freedom of information. Pravo novinara da informaciju prenese javnosti smatralo se slobodom izvještavanja. No, unazad nekoliko godina, postupnim razvojem nove grane prava informacija, izraz sloboda informiranja se širi. Uvode se novi pojmovi nositelja i korisnika informacije, a novinar je često i jedno i drugo. Korisnik je kad on države kao nositelja dobije informaciju, a nositelj kada je pak prenese drugim korisnicima, odnosno javnosti. Stoga je tendencija da se pod pojmom sloboda informiranja smatra i pravo novinara da bude i nositelj i korisnik, da dođe do informacije i objavi je. Stoga se i u ovom tekstu koristi isključivo izraz sloboda informiranja.

U početku bijaše vijest

Sve je zapravo počelo dobrom zafrkancijom ljudi sa jednog od najboljih domaćih portala. Objavili su vijest da postoji i da je u opticaju porno film jedne, našoj javnosti poznate osobe, dokumentirajući to sa nekoliko screenshotova. Istina, dalo bi se diskutirati radi li se o porno filmu, jer pornografija prema jednoj od šire prihvaćenih definicija obuhvaća materijale koji smještaju seksualno ponašanje van socijalnog konteksta, namijenjene široj distribuciji, kojoj ovaj film definitivno nije bio namijenjen. Kada su saznali da je film ukraden, povukli su slike, objavili ispriku, ali već je bilo kasno, lavina se počela kotrljati. Kako je u pitanju javna ličnost, prema istraživanjima jedna od najpoželjnijih žena Hrvatske, potražnja za filmom bila je ogromna, jednaka kao i napori da se njegova daljnja distribucija zaustavi. Kako su zakoni najveći autoritet, ili bi bar trebali biti, logično je da se u njima trebalo naći rješenje kako zaustaviti distribuciju i kazniti one koje treba kazniti. Na žalost, pokazalo se da su načini da se to napravi slabi i spori, a prijetnja sankcijama prvenstveno je upućena krivim ljudima. Pokazalo se nešto još i gore, da je razina informatičke svijesti kod nas niska, da mnogi još ne doživljavaju Internet ne samo kao najbrži medij, već ga uopće ne doživljavaju kao medij. Šlag na torti je i činjenica da se pojmovi kao pravo privatnosti i sloboda informiranja, između kojih inače postoji vrlo fina i nekada teško uočljiva linija, kod nas još uvijek tumače kako kome više odgovara.

A gdje je Internet?

Pravna regulativa izvještavanja na Internetu, odnosno ono malo što o tome postoji u zakonima postoji je prilično nesretno složena. Prvi argument za to je činjenica da Zakon o elektroničkim medijima, koji regulira informiranje na Internetu, nigdje u svom tekstu ne spominje Internet. Premda je definicija elektroničkih publikacija kao «programskih sadržaja koje fizičke ili pravne osobe prenose putem informacijsko-komunikacijskih veza na način da su dostupni širokoj javnosti bez obzira na njihov opseg» uperena prvenstveno na definiranje Interneta, treba napomenuti da slični zakoni u europskim zemljama izdvajaju Internet iz elektroničkih publikacija. Razlog je njegova specifičnost kao medija, jer je puno opsežniji, kompleksniji i pristupačniji nego recimo WAP ili GPRS, koji, kada su nositelji informacija, također ulaze u elektroničke publikacije. Jedno od općih načela Zakona o elektroničkim medijima kaže: «Jamči se sloboda izražavanja i puna programska sloboda elektroničkih medija, uz ograničenja propisana ovim i posebnim zakonima». U tom načelu regulira se ono osnovno pravo na slobodu informiranja, koje je proklamirano člankom 38. Ustava. No, Ustav isto tako svakom jamči i štovanje pravnu zaštitu njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Treba dakle naći granicu između slobode informiranja i zaštite privatnosti i časti, odnosno ugleda. A ta toliko spominjana privatnost kao ograničenje prava objavljivanja informacija spominje se u Zakonu o medijima, i kaže da «razumijeva osobni i obiteljski život, a prije svega, pravo na život po vlastitom izboru i opredjeljenju». Što se tiče zaštite privatnosti, osim što ponavlja da «svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti», zakon nudi i nejasne odredbe u stavcima dva i tri, pa kaže: «Osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja. Osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim ili obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani». Kako to interpretirati?

(Ne)jasni zakon

Značilo bi to da postoje dvije kategorije privatnosti, ona za «dobre» i ona za «loše». Za javne osobe bi to značilo da ni u kakvom slučaju ne smiju upotrebljavati svoju seksualnost, ekscentričnost ili neko drugo «tajne oružje», jer time im je pravo na privatnost ograničeno. Zakon o medijima u svojim prekršajnim odredbama ne predviđa sankciju za kršenje odredbe o privatnosti, pa je time prebacuje na sud. Znači, u potencijalnom slučaju će sud, da bi donio odluku o meritumu spora, morati analizirati cijeli «javni» život osobe i na taj način vagati na koliku razinu privatnosti ona ima pravo. U slučaju naše pjevačice će onda trebati odlučiti koliko je njeno prijašnje ponašanje privlačilo pozornost javnosti i na koji način. Opravdava li, u aktualnom slučaju činjenica da osoba hoda na finijoj liniji između seksualnosti i nevinosti prikazivanje njene intimne kazete javnosti? A što bi tek bilo s osobom čiji stil života je provokativan?

Da stvar bude još apsurdnija, što mislite koliko se puta privatnost spominje u Zakonu o elektroničkim medijima? Nijednom. Istina, daje neke druge odredbe, poput one koja kaže da «programski sadržaji trebaju objavljivati istinu, poštovati ljudsko dostojanstvo i ljudska prava i temeljne slobode te pridonositi poštovanju tuđih mišljenja i uvjerenja». Isto tako kaže da je zabranjeno «objavljivati priloge koji vrijeđaju dostojanstvo čovjeka, a osobito nemoralnog i pornografskog sadržaja». Mogu li se ove odredbe primijeniti na aktualan slučaj? Uz jednu široko interpretaciju mogu, ali opet ništa ne koriste, jer ni u ovom slučaju zakon ne određuje sankcije. Stoga nije ni čudo da je Zakon o elektroničkim medijima doživio kritike europskih stručnjaka za medije.

Europska regulativa

No, ako mislite da je u Europi situacija sjajna, ovaj put se varate. Istina, bolja je nego kod nas, ali problem granice privatnosti i slobode informiranja postoji. No, pedantni Europljani sve slažu od početka. Vjerovali ili ne, na kamenu temeljcu postavljenom 4. studenog 1950. i danas se grade svi zakoni. Riječ je o odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje kažu da svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ipak, odredba ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti informiranja. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su nužni radi niza interesa od kojih mi izdvajamo zaštitu ugleda. Na temelju tih odredbi, a poštujući i standarde međunarodnih ljudskih prava treba napraviti posebnu regulativu vezanu za slobodu informiranja na Internetu, uzimajući u obzir posebnu prirodu Interneta kao medija. Upravo je to jedan od zaključaka svih konferencija koje se bave reguliranjem informiranja i privatnosti Interneta. Zaključci doneseni 2003. godine u Amsterdamu, ove u Kopenhagenu te ono što će tek sljedeće godine biti prezentirano na, do sada najvećoj, konferenciji u Tunisu, biti će osnova Deklaracije o slobodi komuniciranja i priopćavanja na Internetu. Deklaracija će postaviti sasvim nove standarde, koje će države Europske unije morati implementirati u svoje zakone. Premda se o Deklaraciji naveliko raspravlja, pretpostavka je da će čekati konsenzus oko Euro ustava da bi bila donesena.

Dok se Deklaracija i odgovarajući zakoni ne donesu, države reguliraju slučajeve povrede privatnosti informiranjem preko Interneta po svojim zakonima, bilo onim koji pokrivaju Internet, bilo onima o medijima. Polako ali sigurno se rađa nova grana prava, pravo informacija, koje će obuhvatiti medije, privatnost, Internet, cenzure i tako dalje. Ono što nas zabrinjava je činjenica da se Hrvatska nigdje ne spominje. Privatnost i informiranje, problemi zakonske regulative i prijedlozi država poput Litve, Latvije, pa i naših istočnih susjeda možete naći na Internetu, o njima se naveliko raspravlja i na spominjanim konferencijama, ali od nas ništa.

Zakon o privatnosti

Kako riješiti onda problem privatnosti na Internetu, ne samo vezan za granicu sa slobodom informiranja, nego cjelokupne privatnosti na mreži? Na način koji često nije popularan, ali je jedini mogući, novim zakonima, o privatnosti i o kibernetičkom kriminalu. Što se privatnosti tičem novi zakon bi napokon trebao definirati što je ona zapravo, te koji se oblici privatnosti štite. Za sada je sve to prilično razbacano po raznim zakonima, a samo onaj o zaštiti osobnih podataka daje neku konkretnu regulaciju. Budući Zakon o privatnosti trebao bi postaviti jasne okvire za određivanje granica između prava na objavu određene informacije i zaštite privatnosti osobe o kojoj radi u informaciji. Jer to se pravo u praksi masovno krši. U aktualnom slučaju nije samo riječ o ženskoj osobi u filmu, već i o muškoj. Mediji su prvih dan ili dva drugu osobu u filmu označavali terminima «partner», «sudionik», «žrtva», bez spominjanja njegovog imena, opravdavajući to zaštitom njegove privatnosti. No, nakon tih dan ili dva ne samo da je objavljeno ime, već i razni podaci o njemu. Isto tako mediji su objavili i priču o osobi pod pseudonimom Viper, vlasniku poznate domaće porno stranice za koga sumnja da je distribucijom ovog filma zaradio velike novce. Ne samo da je navedeno njegovo ime, već i kvart u kome živi, pa i broj telefona. Bez obzira na to koliko je on novca eventualno zaradio, takav postupak nije dopušten. Primjera radi, navest ćemo samo da su mediji u Švedskoj objavili ime ubojice ministrice Anne Lindh tek nakon što je on djelo priznao. A kod nas su njegovi podaci i slika objavljeni dan nakon uhićenja. Koliko se cijeni privatnost u Europi nam je onda pokazao primjer da nitko od Šveđana s kojima se autor ovog teksta susreo u vrijeme svog boravka tamo, a koji su znali da je kod nas informacija objavljena, nije pitao tko je ubojica.

Privatnost «malih ljudi»

No, stavimo na stranu poznate ljude. Što je sa kršenjem privatnosti «malih» ljudi, običnih korisnika Interneta u sličnim slučajevima. Gotovo svakodnevno na domaćim dating servisima i chatovima se pojavljuju slike, brojevi telefona pa i adrese djevojaka koje traže avanture, a najčešće se radi o osveti nekog bivšeg ljubomornog dečka. Ili sjetimo se slučaja Kozjak, u kome su također objavljivani podaci o prevarenim djevojkama, a snimke stavljane u Internet distribuciju. O tome se malo pisalo i piše, jer se radi o nepoznatim ljudima. Uzima li itko u obzir da nepoznati ljudi imaju poznate, prijatelje, obitelj? Sredstva za sankcioniranje ovakvih slučajeva su danas prilično slaba. Jedno od njih je Kazneni zakon, koji u članku 201. regulira djelo iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika. Čini ga onaj «tko iznese ili pronese nešto iz osobnog ili obiteljskog života drugoga što može škoditi njegovoj časti ili ugledu». Radi se o indiskrecionom deliktu, čiji je smisao da zaštiti osobni i obiteljski život pojedinca i zabrani iznošenje podataka iz tog života u javnost, bez obzira na to bili oni istiniti ili ne. Intencija je zakonodavca da zaštiti intimnu sferu građana i njihov ugled čak i od iznošenja istinitih podataka iz osobnog li obiteljskog života. Kvalificirani oblik ovog djela čini onaj tko to iznosi na način da je postalo pristupačno većem broju osoba, što definitivno obuhvaća i Internet. Kazna za ovaj oblik je zatvor, od šest mjeseci do godinu dana.

No, koliko god takva odredba bila potrebna, u slučaju novina je komplicirana, jer će se uvijek netko moći pozivati na nju i najmanjim propustom novinara. U spornom slučaju sa portalom koji je objavio screenshotove iz filma uz vijest, počinili su ovo kazneno djelo. Dotična vijest bez screenshotova značila bi da nema kaznenog djela, ali budimo realni, koliko bi čitatelja bez tog dokaza vjerovalo u nju? Naravno, da je vijest objavljena bez screenshotova i pokazala se lažnom, imali bi kvalificirani oblik klevete. Stoga je razumljivo zašto se novinari toliko bore za dekriminalizaciju ovih kaznenih djela, jer izgleda da se novinarstvo svodi na hod po jajima, a ne častan posao.

Kako dalje?

Što se tiče daljnje pravne regulative Interneta i Kaznenog zakona, Hrvatska ga je, kao potpisnik Konvencije o kibernetičkom kriminalitetu, dužna uskladiti s njim. To već djelomično i jest napravljeno u posljednjim izmjenama, premda je naš dojam da su sankcije za ta kaznena djela preblaga. No, to sigurno nije dosta, a u praksi će se pojavljivati sve više slučajeva koje postojeće zakonodavstvo neće moći riješiti. Uzmimo samo primjer u kojem je sud izdao mjeru zabrane distribucije video kazete sa spornim filmom. Ta mjera teško da nečemu služi, pošto se film distribuira na CD-ima. Trebati će čim prije uvesti pojam multimedijalnog dokumenta u naše zakonodavstvo. Zanimljivo je da se u praksi ne pravi razlika između slika i filmova u klasičnom i računalnom obliku kada je posrijedi dječja pornografija, ali u ostalim slučajevima se ove stvari ne izjednačavaju. Ovakvih situacija ima jako puno, mogli bi potrošiti sljedeće dvije stranice nabrajajući ih. No, isto tako moramo napomenuti da unatoč svim problemima iznesenim u ovom tekstu, Hrvatska je u zadnjih dvije godine izuzetno napredovala. Zato je izuzetno važno i dalje slijediti ovaj pozitivan trend. Zakonodavac mora dalje analizirati specifičnosti fenomena Interneta i implementirati ih u svoje zakonodavstvo, da se ovakvi, ili ne daj Bože gori, slučajevi ne bi ponavljali. A u slučaju da se ponovo, pravo bi imalo brz i precizan odgovor. S druge strane, i svi mi korisnici Interneta ne smijemo zaboraviti da sve njegove lijepe stvari, slobodu izražavanja i dostupnost informacija ne smijemo zloupotrebljavati. A što se novinara na Internetu tiče, problem pred kojim se nalaze ne leži samo njegovom reguliranju kao elektroničkog ili uopće medija, nego u osobnoj svijesti i savjesti pri odluci i načinu objavljivanja vijesti.

«Zločin» i kazna

Priča o ukradenom filmu našoj javnosti poznate osobe brzo će se stišati, a mi se nadamo da joj neće stvarati daljnje neugodnosti u životu. No, ostati će tužbe, kojih se svakim danom spominjalo sve više. Dojam je autora ovog teksta da bi veliki broju tužbi koje se spominju bio prenapuhan. Svaki dan se vadi neka nova osnova po kojoj bi se digla tužba, pa sve nekako vuče na onu narodnu»vse vas bum tužil». Treba shvatiti želju žrtve da u svemu ovome dobije odgovarajuću naknadu. Jedina prava bila bi da se nekim magičnim putovanjem kroz vrijeme promjeni povijest i da se ništa od svega ne ponovi. No, kako je to nemoguće, ostaje da se kazne krivci za sve što se dogodilo, i da se nađe neki materijalni, novčani, ekvivalent za pretrpljenu nematerijalnu štetu, duševne boli. Međutim, koga kazniti? Portal koji je objavio vijest da snimka postoji i da je u opticaju i medije koji su to dalje prenijeli? Možda, jer na to žrtva ima pravo, pa i osnovu u zakonu. Međutim, kazna bi trebala biti generalno preventivnog djelovanja, da pokaže da se ipak radi o postupku koji nije pravno dopušten. Kazneni zakon kaže da je jedan od kriterija određivanja kazne i ponašanje počinitelja nakon počinjena djela, koje je sa strane portala bio ipak korektan. S druge strane, dojam je autora ovog teksta da je dotični portal već i kažnjen. Način na koji je vijest objavljena bio je vrlo nes(p)retan. Čitatelji tog portala navikli su na brze, točne i aktualne vijesti, bez senzacionalizma koji često prate druge medije. Način na koji je ova vijest objavljena ipak je malo kompromitirao portal u očima posjetitelja. A tih posjetitelja ima sasvim dovoljno i bez dotične vijesti, što su neki smatrali razlogom objave. Stoga glavnu oštricu kritike i sankcije treba okrenuti na druga dva fronta. Jedan je osoba koja je tu kazetu ukrala. Kao počinitelja kaznenog djela krađe treba ga procesuirati i kazniti. Drugu frontu pravnih napada, ali i moralnih osuda treba otvoriti prema svima koji su iz ove situacije izvukli novčanu korist. Upravo oni su krivci što je Internet i dostupnost informacija koju omogućava njegova otvorenost ponovo pod napadom određenih osoba i krugova koji ga uopće ne razumiju. Novac koji su zaradili treba oduzeti, Kazneni zakon ima jasne odredbe o tome. Premda se ne radi o astronomskim svotama s kojima su baratali mediji, sigurni smo da će se naći dovoljno da se bar jedna škola opremi suvremenom informatičkom učionicom.

Sveobuhvatna privatnost

Potrebu za donošenjem Zakona o privatnosti i Zakona o kibernetičkom kriminalu, koju smo spominjali u glavnom tekstu, ne temeljimo samo na pitanjima koja su otvorena aktualnim slučajem krađe privatnog intimnog filma. To su zapravo manje bitni razlozi. Oni važniji se odnose na razne pošasti Interneta kojima smo svakodnevno svjedoci. Pri tome prvenstveno mislimo na spyware i spam poštu. Zakoni bi trebali točno regulirati problem cookieja, privatnost i tajnost e-mail adresa, osobnih podataka koje ostavljate na Internetu prilikom, na primjer, plaćanja računa ili online kupovine, njihovo skupljanje i pogotovo prodavanje trećoj strani. Daljnja pitanja obuhvaćaju tajnost e-mail korespondencije, pravo policije da pretražuje vašu elektronsku poštu, ali i pravo recimo direktora firme da kontrolira na koji način koristite računalno vrijeme dok ste na poslu. Pitanja su puno opsežnija i kompleksnija nego na prvi pogled izgleda, a na njima se u Europi dobrano radi. Dok u Americi traju velike polemike oko novog anti-spyware zakona, koji neke kompanije vide kao kraj zarade od poslovanja u sivoj zoni, EU kreće sa implementacijom The Privacy and Electronic Communications Directive, koja se bavi sa problemima spominjanim u ovom okviru. Ta direktiva, uz buduću Deklaraciju o slobodi komuniciranja i priopćavanja na Internetu postaviti će okvire za sveobuhvatnu zaštitu privatnosti i slobode informiranja. U slučaju da Hrvatska postane kandidat za pridruživanje, u što se nadamo i vjerujemo, imat ćemo obavezu usuglašavanja zakonodavstva s ovim dokumentima. Stoga ne bi bilo loše početi raditi na tome. Ne samo da bi bili spremni za EU, nego i za daljnji suživot sa Internetom.