|
Intervju
Prof.
dr. Ivo Josipović
Autorska
prava i mp3
Vjerojatno
prva asocijacija koja vam padne na pamet pri spominjanju riječi
glazba je mp3. Tržišni boom prijenosnih mp3 playera će pojačati
popularnost ovog formata, ali i njegovu distribuciju Internetom.
Pri tome malo tko razmišlja o autorskim pravima izvođača, njihovom
kršenju i zaštiti.
Razgovarao:
Dražen Jurman
Jedna
od stvari koja je definitivno obilježila ovu godinu na webu jesu
nastojanje agencija za zaštitu autorskih prava da stanu na kraj
nelegalnoj distribuciji glazbe preko Interneta. Svaka strana ima
svoju priču, jedni se pozivaju na zakone, drugi na pravo na privatnost
i slobodu Interneta. Odlučili smo stoga bar malo razjasniti ovu
problematiku, a ujedno vidjeti i kakva je situacija u Hrvatskoj.
Prof. dr. Ivo Josipović s Pravnog fakulteta u Zagrebu idealan je
sugovornik za ovakvu temu. S jedne strane pravni stručnjak, koji
se bavi kazneno procesnim pravom, međunarodnim kaznenim ali i autorskim
pravom, a s druge strane akademski muzičar-skladatelj tzv. ozbiljne
glazbe. Dobitnik je više domaćih i inozemnih nagrada, uključivši
i dva Porina.
Profesore
Josipović, sve se više u Hrvatskoj spominju autorska prava, a još
uvijek jako malo ljudi točno zna što je to. Možete li nam, kao pravnik,
definirati autorska prava, te objasniti kako su zakonski riješena
kod nas. Hoće li naša kandidatura za Europsku Uniju donijeti neke
promjene u zakonskoj regulativi?
Autorska prava možemo kratko definirati kao skup imovinskih i moralnih
ovlasti koje autor ima na svome djelu. Uz autorska prava skladatelja,
vezana su i srodna prava, prvenstveno ona umjetnika izvođača i proizvođača
fonograma koji također imaju različita prava i ovlasti predviđena
zakonom.
Hrvatska od sredine prošle godine ima novi Zakon o autorskom pravu
i srodnim pravima, koji je u cijelosti usklađen s međunarodnim konvencijama
i europskim pravom. Zato se može reći da je hrvatsko autorsko pravo
usklađeno s najvišim standardima EU.
To
bi onda značilo da imamo jako dobar zakon. No, kako stoje stvari
s njegovom primjenom, i kakva je uopće svijest ljudi o autorskim
pravima? Pri tome mislim na svijest korisnika ali i pravosuđa.
Zakon je jedno, a praksa drugo. U samom postupku donošenja Zakona
su određeni krugovi korisnika autorskih djela na sve načine pokušale
involvirati rješenja koja otupljuju oštricu Zakona na štetu autora.
To je jasan je indikator da u Hrvatskoj ne postoji razvijena svijest
o potrebi poštivanja autorskih i srodnih prava. U praksi se ta prava
masovno krše. Sudska zaštita autorskog prava pati od općih problema
koje ima naše pravosuđe, posebice sporosti. Dodatno, dio pravosuđa
nije dovoljno educiran na planu zaštite autorskih prava, pa čak
različite zlouporabe gleda s određenom dozom simpatije. Kazne za
pirate višestruke povratnike, dakle one koji su više puta suđeni
za isto kazneno djelo, bezrezervno su uvjetne, bez obzira na veliku
ekonomsku štetu koju uzrokuje piratstvo. Međutim, dobri potezi na
planu edukacije doveli su do velikog i bitnog napretka na planu
sudske zaštite autorskih prava i tu treba pravosuđu odati priznanje.
Ali, treba i dalje razvijati svijest o tome da je piratstvo krađa
nečijeg intelektualnog vlasništva, ekonomski znatno opasnija od,
primjerice, krađe nečijeg novčanika u tramvaju, što država, za razliku
od piratstva, vrlo revno progoni.
Unatoč
spominjanom rastu svijesti o potrebi zaštite i plaćanja autorskih
prava, u javnosti se još uvijek često o tome priča kao o "legalnoj
pljački".
Točno je da velik broj korisnika autorskih djela, posebice onih
glazbenih, ne razumije zašto plaća naknadu. Smatraju da je glazba
nešto što je naprosto tu, kao zrak, što svatko može koristiti po
svojoj volji. Zato kada dođe račun za korištenje glazbe, to smatraju
neosnovanim, kako kažete legalnom pljačkom. Ne pitaju se je li nečiji
dugogodišnji rad i talent, te znantni novci uložen u neko autorsko
djelo i da li taj netko ima i moralno pravo za korištenje svoga
vlasništva tražiti naknadu. To ignoriranje činjenice da je autorsko
djelo, skladba, film ili kompjutorski program nečije vlasništvo
i da se smije koristiti samo uz dozvolu nositelja prava, potiču
oni koji to ne bi smjeli činiti, poput različitih komora, udruga
korisnika, pa i pojedinih medija. Novi je Zakon o autorskom pravu
i srodnim pravima, sukladno pravu EU, uveo i nove oblike zaštite,
poput "blank tape" i sigurno je da će nositelji prava
i organizacije koje ih štite imati novi krug uvjeravanja kako nije
riječ o "legalnoj pljački" već o europskim kriterijima
zaštite vlasništva, ulaganja i kreativnosti. "Blank tape"
zaštita inače znači obvezu plaćanja naknade nositeljima autorskih
prava na svaki prazni nosač zvuka i slike kao i svaki uređaj za
umnožavanje audio i videograma. Na taj se način prikuplja naknada
za tzv. privatno kopiranje. Naime, kupci prazni CD kupuju zato da
bi na njega nasnimili neko autorsko djelo, najčešće glazbu. Kada
se autorska naknada ugradi u cijenu tog medija, time se, zapravo,
obeštećuju nositelji autorskih prava za kopije koje će učiniti kupac
toga medija. Premda su obveznici naknade proizvođači, uvoznici i
i/ili distributeri tih predmeta, sigurno je da će cijenu ipak na
kraju platiti krajnji kupac.
Distribucijom
mp3 glazbe preko Interneta nema plaćanja autorskih prava izvođačima.
Agencije za zaštitu autorskih prava, prvenstveno američka RIAA,
često tvrde da će to dovesti do smrti glazbene industrije. Koliko
su mp3 i piratstvo zaista opasni za industriju?
Razvoj tehnologije sam je po sebi, u pravilu, neutralan s etičkog
i pravnog aspekta, a predstavlja opasnost samo ako se zloupotrebljava.
Kod mp3 tehnologije i Interneta problem je u tome što veći broj
korisnika, zbog teškoća u nadzoru, dolazi u priliku, bez veće opasnosti
od kakvih sankcija, ne poštovati prava koja bi se, načelno, mogla
poštovati. Kada se svojevremeno pojavila danas obična audio kazeta,
i tada je izgledalo da je to prijetnja glazbenoj industriji. Kasnije
su uspostavljeni mehanizmi koji su ojačali nadzor i zaštitu nositelja
prava. Isto će se desiti i s novim tehnologijama. Iako se diže puno
prašine oko P2P servisa, opasnijom mi izgleda činjenica da piratstvo
CD-a raste godišnje i preko 14%, te da je broj prodanih pirata u
svijetu negdje oko milijardu! Razlike u stopi piratstva vrlo su
velike. U državama EU one su vrlo niske, negdje i zanemarive, a
u drugim državama, posebno Kini, gdje je udio pirata na tržštu preko
90%. Štoviše, piratski se proizvodi i izvoze. Sigurno je da to ugrožava
glazbenu industriju.
S
druge strane, korisnici p2p servisa imaju svoje, prilično dobre
argumente. Prvenstveno se odnose na prevelike cijene CD-a, te činjenicu
da često na jednom CD-u od 10 ili 15 pjesama vrijedi samo jedna
ili dvije. Istina, ti argumenti nemaju pravnu snagu, ali nisu neosnovani.
Kako onda izaći korisnicima u susret, da dođu do onoga što žele
a da ne dođu u sukob sa zakonom.
To što su neki proizvodi preskupi, sigurno je važan problem koji
naprosto mora riješiti tržište. Koristiti skupoću CD-ova kao opravdanje
za njihovo piratiziranje, tj. krađu, isto je kao i opravdavati provalu
u banku činjenicom da su kamate na kredite previsoke. Problem cijene
CD-ova i činjenica da nam treba tek pjesma ili dvije s CD-a ne opravdava
piratstvo. Ali, i tu se nazire razumno rješenje koje zadovoljava
ljubitelje glazbe i glazbenu industriju. Kao prvo, naš je Zakon
dobro uredio tzv. privatno kopiranje za koje se naknada plaća kupnjom
medija i uređaja za snimanje. Drugo, neki se od izdavača odlučuju
za on-line distribuciju po narudžbi prema pojedinim brojevima. Prognozeri
kažu da će taj način distribucije biti dominantan u budućnosti.
Određena tehnološka zaostalost u Hrvatskoj zlouporabe autorskih
prava preko Interneta još ne čini najvećim problemom. Ali, problem
je tu. ZAMP, agencija za zaštitu autorskih muzičkih prava je uredio
odnose s nekim od velikih domaćih distributera glazbe preko Interneta.
S drugima će se odnosi morati riješiti na sudu. Ali, ističem, to
u Hrvatskoj još nije problem broj jedan, te ZAMP i udruge koje štite
izvođače i proizvođače fonograma, nisu u situaciji u kojoj se nalazi
RIAA, Recording Industry Assotiation of America.
RIAA
jest postala "zloglasna" među surferima, prvenstveno zbog
traženja da sud naredi Internet providerima da otkriju identitet
korisnika p2p mreža, ali i dizanju tužbi protiv npr. sedmogodišnje
djevojčice. Štoviše, provideri i neki korisnici su najavili dizanje
tužbe protiv RIAA zbog povrede prava na privatnost. S obzirom da
se o tome svašta piše, možete li nam točno objasniti o čemu se tu
radi i tko ima pravo?
RIAA je pozivanjem na subopoenu koju predviđa DMCA, Digital Millenium
Copyright Act iz 1998 zatražilo od providera, konkretno Verizona,
osobne podatke, ime i adresu o pojedinačnim korisnicima peer to
peer mreža, prvenstveno KaZaA. Verizon je odbio dati osobne podatke
korisnika koji na svom vlastitom kompjutoru ima kopirane predmete
zaštite, tvrdeći da se radi o povredi prava na privatnost. Htjeli
su dati samo ono što se nalazi na Verizonovom osobnom kompjutoru.
U prvostupanjskom sudskom postupku RIAA je uspjela, no zapela je
na drugom stupnju, na D.C. Circuit Court of Appeals, koji je poništio
prvostupanjsku presudu, potvrđujući da se radi o povredi prava na
privatnost. Iako je riječ o odluci samo u jednoj od američkih država,
RIAA svejedno od prosinca 2003 više ne izdaje subpoene i sada pokreće
tužbe protiv nepoznatih počinitelja, pa se to naziva "tužbom
protiv naroda" - RIAA vs. People. Ipak, RIAA je dobila brojne
sporove, a egzotični slučajevi, kao oni koje spominjete, tek su
nedostatni primjeri onih koji bi željeli da Internet piratstvo ne
bude sankcionirano. U Europi nema puno sličnih sporova. Pravo na
privatnost ne može biti izgovor za prikrivanje građanskog ili kaznenopravnog
delikta. Zato je teško očekivati da bi se u Europi, pa i u Hrvatskoj,
Internet pirati mogli skrivati iza prava na privatnost. Posebno
imajući u vidu odredbe članka 187. Zakona o autorskom pravu i srodnim
pravima, koje predviđaju opću obvezu dostavljanja podataka o kršiteljima
autorskih i srodnih prava.
To
znači da, sumnja li ZAMP da neka osoba vrši nelegalnu distribuciju
glazbe preko Interneta, može li tražiti od domaćeg providera da
otkrije identitet te osobe? Ne krši li se time privatnost i tajnost
osobnih podataka korisnika?
Ni jedno pravo nije apsolutno. Pravni poredak "važe" pojedina
prava i u slučaju njihove kolizije određuje prioritet. Ali, postoji
opće pravno načelo kako se vlastita prava ne mogu koristiti radi
toga da se drugima nanese šteta. Pravo na privatnost ne može biti
paravan za krađu intelektualnog vlasništva. Osim toga, teško je
govoriti o privatnosti za slučaj kada se netko putem interneta,
kao "najjavnijeg" od svih medija, upušta u nelegalnu komercijalnu
djelatnost. Analogno, mogli bismo se zalagati da se razbojniku ne
skida maska s lica da ne bismo povrijedili njegovo pravo na privatnost.
Tako što sigurno nitko ne bi zagovarao.
Nađu
li se u računalu osobe mp3 pjesme nabavljene nelegalno preko Interneta,
ali koje je izdala izdavačka kuća koju ZAMP ili druga domaća agencija
za zaštitu autorskih prava ne zastupa, kakve su posljedice za korisnika
i što se događa sa eventualnom tužbom?
Nelegalno komercijalno korištenje autorskih djela goni se po službenoj
dužnosti i državno bi odvjetništvo ex officio trebalo poduzeti kazneni
progon. Hrvatska temeljem međunarodnih ugovora strane autore i druge
nositelje autorskih prava štiti kao i svoje državljane. Ali, radi
razjašnjenja, ZAMP ne štiti izdavačke kuće već autore, a izdavačke
kuće samo ako su autori na njih prenijeli veći ili manji dio svojih
prava. Što se srodnih prava tiče, zaštitu obavljaju HUZIP (Hrvatska
udruga za zaštitu izvođačkih prava) i HDU (Hrvatska diskografska
udruga). Kod nelegalne distribucije glazbe internetom sve se tri
organizacije javljaju kao zaštitnici autorskih ili nekog od srodnih
prava. U inozemnoj praksi najviše se protiv nelegalne distribucije
bore diskografi i njihove organizacije. Kod nas bi njihov pandan
bila HDU.
Kakve
su posljedice za korisnika koji širi glazbu u mp3 formatu preko
Interneta, a kakve za osobu koja ima te pjesme u računalu samo za
osobno slušanje, bez daljnje distribucije?
I onaj tko nelegalno prodaje "ukradenu" robu i onaj tko
je kupuje povrijeđuje zakon. Zato i jedna i druga osoba mogu kazneno
odgovarati, dakako pod pretpostavkom da su ispunjeni svi uvjeti
koje za kažnjavanje predviđa Kazneni zakon. Isto tako, mogla bi
postojati i građanskopravna odgovornost za štetu.
A
kako na ovu problematiku gledate kao školovani glazbenik? Bavite
se klasičnom glazbom, a takvi CD-i su nekada i duplo jeftiniji od
CD-a nekog komercijalnog izvođača. Mnogi tvrde da je danas glazbena
industrija otišla u apsurd, sve više ljudi koji žive OD glazbe a
ne ZA glazbu. Zvijezde se stvaraju umjetno, njihovi radovi koštaju
puno a vrijede malo, sušta suprotnost od vaših.
Još jednom ističem, cijena nekog proizvoda ne može biti izlika za
njegovu krađu. Osobno se slažem s tvrdnjom da su CD-ovi često preskupi.
Ali, taj će problem, gledajući na dugu stazu, riješiti tržište.
Fenomen industrijalizacije i komercijalizacije umjetnosti, pa i
glazbe nije nov. Vrhunski CD-ovi ozbiljne glazbe čak su i skuplji
od velikih hitova popularne glazbe. Sigurno je da industrija, profit
i mediji utječu na estetiku i stvaralaštvo. Taj utjecaj se ne može
bezrezervno ocijeniti ni negativnim ni pozitivnim, iako golema većina
ima romantičnu sliku umjetnika i umjetnosti nespojivu s dobro popunjenim
novčanikom. Podsjećam da ponekad javnosti ima romantičnu i nerealnu
sliku umjetnosti i umjetnika. Kroz povijest, umjetnost je gotovo
uvijek željela biti komercijalna, dakako, na način koji je dopuštala
neka epoha. U Mozartovo vrijeme umjesto diskografskih kuća ukus
i "tržište" glazbe diktirale su mecene, najčešće vladari
ili druga visoka aristokracija. Ali, za utjehu, bez obzira na tržište,
zaradu pojedinaca ili industrije, ili na prohtjeve mecena ili medija,
povijest je uvijek radila neki svoj izbor kojemu nije glavni kriterij
bio ekonomski nego estetski. Zato danas slavimo neke veličine koje
su u svoje doba bile apsolutni autsajderi. Ako je teško reći je
li fenomen hiperkomercijalizacije umjetnosti od sredine 20. stoljeća
naovamo negativan ili pozitivan, sigurno je da je u suvremenom društvu
praktično neizbježan. Njegovi negativni aspekti mogu se amortizirati
samo edukacijom i motivacijom na produkciju koja nije vođena isključivo
ekonomskim kriterijima. Državni intervencionizam kroz subvencije
tzv. elitne kulture, u estetskom smislu, koja nije komercijalne
naravi, pri tome je neobično važan. Nadam se da će toga biti svjesni
i svi budući hrvatski ministri kulture.
Ako
malo pogledamo u budućnost, kako Vi, kao stručnjak na području zaštite
autorskih prava, vidite daljnji razvoj distribucije glazbe preko
Interneta.
Iako se više neposredno ne bavim zaštitom autorskih prava, pratim
što se događa. Moje je predviđanje da će nove tehnologije, kako
je to bilo i s onima koje su već "ostarjele", otvoriti
nove puteve širenja kulture, nove pokušaje krađe intelektualnog
vlasništva, ali i nova sredstva zaštite i nadzora. S vremenom će,
kada se nađu odgovarajući mehanizmi kontrole i zaštite moralnih
i materijalnih prava autora, danas nelegalni oblici distribucije
biti legalizirani uz pronalaženje ključa za plaćanje pravične naknade.
Ali, sigurno je, tada će se javiti neke druge nove tehnologije i
otvoriti novi ciklus borbe interesa i njihovih usklađivanja. U spominjanu
smrt glazbene industrije zbog distribucije preko Interneta ne vjerujem.
Više vjerujem u to da će industrija, akceptirajući nove tehnologije,
promijeniti formu. Gotovo je sigurno da će u dogledno vrijeme danas
dominantni CD-ovi doživjeti sudbinu vinila, a distribucija Internetom
postati glavni oblik distribucije.
Autorska
prava na domaćem webu
Zanima
li vas više o problematici zaštite autorskih prava, evo nekoliko
edukativnih linkova.
Zaštita autorskih muzičkih prava - www.zamp.hr
Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava - www.huzip.hr
Hrvatska diskografska udruga - www.hdu.hr
|