Tema broja pc chip 120, svibanj 2005.

Douglas Rushkoff

Moć izražavanja i komuniciranja

Douglas Rushkoff, profesor medijske kulture Sveučilišta u New Yorku, među prvima je počeo znanstveno prati razvoj i ulogu bloga, od njegovih početaka do danas. Svoja razmišljanja o blogu rado je podijelio s čitateljima pc chipa.

Piše: Dražen Jurman

Razdoblje od 2001. do 2003. često se zove zlatno doba bloga, jer je baš tih godina doživljavao svoju najveću popularizaciju. Prvi pravi kontakt hrvatskih surfera sa ovim fenomenom bio je Douglas Rushkoff, profesor medijske kulture Sveučilišta u New Yorku i savjetnik Komisije Ujedinjenih naroda za svjetsku kulturu. Prilikom svog posjeta Hrvatskoj u svibnju 2002. godine, promovirajući svoju knjigu Iznuđivanje, Rushkoff je vrlo strastveno govorio o blogovima, smatrajući da blogovi imaju potencijal popularnošću nadjačati on-line novine. Stoga je bio logičan izbor za stručni komentar o blogovima, koji nam je dao u obliku online intervjua. Podsjetivši ga na entuzijazam koji je iskazivao prilikom svog posjeta Hrvatskoj oko blogova, pitali smo što ga je toliko fasciniralo kod bloga.

Internet je medij, a mediji su danas pod dominantnim utjecajem države ili korporacija. I zato je jako teško sudjelovati u njima. Njihovi su korisnici tako stavljeni u položaj publike, a publika je pasivna. Weblog daje priliku čitateljima da iz publike postanu javnost, da se aktiviraju. U tom razdoblju, tih prvih godina 21. stoljeća, urednici blogova često su stavljali članke o istim temama u opreku, tako da svaki od njih, kada se uspoređuje s drugim, dobiva jedno novo značenje, a čitatelje tjera na razmišljanje i stvaranje vlastitog stava. Blog je bila prilika ljudima da izraze svoje mišljenje, koje onda drugi komentiraju. Teme iz politike, ekonomije, tehnologije, društvenog života, i sa raznih drugih područja dominirale su blogom. Često su naglašavane stvari koje bi ljudi lako preskočili u letimičnom pregledu online ili papirnatih novina, ili koje jednostavno nisu niti prezentirane javnosti. Pisci blogova tako su demistificirali, ali i interpretirali vijesti koje su nam svakodnevno servirane. Mnogi su onda blog smatrali prvim pravim nezavisnim medijem. To baš nije bilo apsolutno točno, ali je bio korak u dobrom smjeru.

Mnogi su onda zapravo smatrali blog budućnošću Interneta. Štoviše, to se mišljenje i danas često može čuti.

Iskreno, ne volim, nikako ne volim diskutirati o blogu, ili bilo čemu drugome, kao o budućnosti Interneta, jer to zvuči pomalo glupo. Jedini ljudi koji žele razgovarati o nečemu kao o budućnosti Interneta su poslovni ljudi koji upravo žele spriječiti da imamo jednu cool, zabavnu budućnost. Oni samo žele ljude koji su međusobno izolirani i očajni, koji se ne izražavaju i ne komuniciraju. Jer ljudi koji se izražavaju i međusobno komuniciraju ne moraju kupiti od tih poslovnjaka previše stvari, pa kako nema te ovisnosti, nema ni onog pritiska da moraju kupiti ovaj ili onaj proizvod da poprave svoj život. A to nije ono čemu je Internet bio namijenjen od početka. Prvotno se Internet svodio na grupu ljudi koji su međusobno razmjenjivali informacije, a kasnije i mišljenja. To je bilo doba kada se na Internetu tipkalo puno više od pukog broja kreditne kartice. Štoviše, ljudi su tada držali ruku puno više na tastaturi nego na mišu.

Leži li u činjenici da je blog zapravo povratak ruke s miša na tastaturu njegov značaj za Internet i korisnike? 

Da, premda ne toliko za Internet koliko za Web. Naime, trgovci, marketinški agenti i razni drugi hohštapleri htjeli su pretvoriti Internet u jedan veliki shopping centar, koristeći upravo World Wide Web kao interface. Ljudi danas često zaborave na činjenicu da Web nije Internet, već samo jedna njegova primjena. A određenim krugovima je bilo idealno da ta primjena bude zapravo klikanje po ikoni Buy Now. I onda se odjednom pojavio blog, koji je počeo ljude ohrabrivati ne samo da čitaju, nego i da se sami izražavaju, da komentiraju pročitano, da komuniciraju. Blog je jednostavan, lak i brz način da web postane sličan originalnoj ideji Interneta, kao mreži koja povezuje ljude, dajući im priliku ne samo da lako dođu do informacija, već i da međusobno komuniciraju. Prije desetak godina je upravo bilo tako, kada su se pojavili prvi bulletin boardovi. Danas se taj krug može zatvoriti, jer blogovi imaju potencijal odvesti Internet i njegove korisnike naprijed, na način da ih vrati natrag, back to roots, kako mi u Americi često kažemo.

Što je onda razlog tolike popularizacije bloga, mogućnost izražavanja ili komuniciranja, ili pak oboje? I možemo li uopće tu praviti razliku između bloga kao sredstva izražavanja i načina komunikacije?

Ovaj drugi dio pitanja je odlično postavljen, pa da prvo odgovorim na njega, i ujedno pokušam još malo objasniti fenomen bloga. Dakle, blog daje mogućnost ljudima da izraze svoje mišljenje u tekstovima koje postavljaju na njega, a drugi to mogu komentirati. Njihovi komentari pak obično sadrže linkove na njihove blogove, koji predstavljaju njihova mišljenja, i tako se komunikacija među ljudima stvara i širi. Istina, uvijek postoji opcija da blogger blokira mogućnost postavljanja komentara, ali se onda postavlja pitanje jeli to onda blog ili nije. Ja mislim da nije. Sukladno tome, mislim da ne možemo praviti razliku između bloga kao sredstva izražavanja i načina komunikacije, jer to izražavanje potiče komunikaciju. Bez jednog nema drugog, a bez jednog i drugog nema bloga. Pa, ako se vratimo na početak pitanja, jasno je da ga ne možemo postaviti kao ili-ili, jer je blog i-i, izražavanje i komuniciranje.

Međutim, kada bi pitanje glasilo samo što je još, uz izražavanje i komuniciranje, razlog popularizacije bloga, rekao bi njegova realnost, kada su u pitanju informacije, te neposrednost, kada govorimo o osobnim blogovima. S jedne strane, blog donosi informacije onakvima kave jesu, bez uljepšavanja, friziranja, pretjerivanja i senzacionalizma, zbog kojih je zapravo danas dosadno i naporno gledati televiziju. A ako govorimo o osobnom blogu, on neposredno predstavlja autora. Njegova poruka je: to sam ja, dođi i upoznaj me. 

Ipak, uz sve prednosti i dobre strane bloga koje ste spomenuli, čini se da veliki broj ljudi, koji je u početku bio oduševljen s njima, to više i nije. Zašto je to tako, i jeste li vi izgubili onaj entuzijazam koji ste imali prije dvije i pol godine u Hrvatskoj?

Iskreno, i jesam i nisam. Uzmite u obzir da ja ipak živim u Americi. Ovdje je blog, kao i većina stvari, komercijaliziran. Teško mi je na primjer shvatiti ljude koji stavljaju oglase i reklame na blogove, a takvih je sve više. Jer, reklama na blogu će prvo promijeniti dojam koji čitatelj ima o njemu, a polako ali sigurno će promijeniti i sam blog, odnosno autora. Ljudi u Americi sve gledaju kao tržište, i da su zapravo njihovi blogovi na tržištu ideja i informacija, i da oni moraju biti prvi, istaknuti na neki način, različiti od drugih. Na taj način zapravo gube onu široku sliku, koja govori da je blog kao cjelina najjači kada su njegovi dijelovi, dakle bloggeri, povezani i rade skupa na razmjeni ideja i razmišljanja. Suradnja, a ne konkurencija, to je put kojim je blog u početku krenuo i sa koga polako skreće, barem u Americi. Međusobna konkurencija, reklamiranje, izdvajanje, sve to ne potiče suradnju. Stoga je jasno zašto ljudi gube svoj entuzijazam. U Europi je stvar, barem koliko mi se čini, drukčija. Možda je to zato što se blog brže razvijao u Americi, pa ovi problemi još nisu došli do Europe. A možda je razlog u različitom stilu života i razmišljanja Europljana. Teško je reći, to će vrijeme pokazati.

A kako vi osobno vidite blog i njegovu važnost sada, a kako daljnji razvoj?

Trenutno, blog je najvažniji osobi ili osobama koji ga pišu. Ponavljam, na taj način se izražavaju, i daju drugima priliku da se izraze kroz komentare. Međutim, to izražavanje i komunikacija se sve više reflektira prema vani, izvan virtualnog svijeta u pravi. Blog sve više dobiva na važnosti jer sada tjera i klasične medije da paze što pišu, da pišu istinu, jer ako oni neće, bloggeri hoće. Daljnji razvoj? Sve ovisi o ovome što sam pričao u prošlom odgovoru. Kada i ako bloggeri nauče raditi i pisati zajedno umjesto individualno, blog će se vratiti na pravi put i imati će ne samo ulogu kakvu danas imaju televizija i novine, već i veću. Donosit će informacije korisnicima, te ih zbližavati. Blog će, barem se nadam, postati grupni fenomen umjesto individualnog.

S obzirom na taj potencijal bloga, i opasnost koju predstavlja za tržište klasičnih medija i onih poslovnjaka koje ste ranije spominjali, postoji li opasnost da će se oni okrenuti protiv bloga i pokušati mu umanjiti važnost?

Da, da i još jedno veliko da. Međutim, ne smijemo gledati na to kao na pokušaj umanjivanja bloga, već ljudi, autora i korisnika. Blog, odnosno weblog, nije samo jedan dio weba. To je dnevnik koji sadrži razmišljanja i komentare ljudi. Prema tome, ne bih rekao da je samo blog u opasnosti, već ljudi i kulture. Tržište funkcionira na principu ponude i potražnje. "oni" funkcioniraju na principu ponudi ljudima što više, uz što manje pitanja sa njihove strane. Blog tjera na postavljanje pitanja, pa ruši taj automatizam tržišta, jer ponuda ostaje ista ili veća, ali ne samo da je potražnja manja, već će korisnik dobrano razmisliti hoće li prihvatiti ponudu. Da se ne gubim u apstrakcijama, kratko i slikovito to glasi: klasični mediji nude iste informacije korisnicima. Dok god ih oni konzumiraju bez pitanja, sve štima. Ali kada korisnik kaže: "ne, ova me informacija ne zadovoljava, želim više, konkretnije!", e onda je ta ravnoteža narušena. Blog radi protiv tržišta, tržište će onda raditi protiv bloga. Oglasi i reklame na blogovima su tek početak, pitanje je trenutka kada će novine i tvrtke početi vrbovati nove zaposlenika iz reda bloggera. Jer najbolji način da ušutkaš kritičara je da ga zaposliš.

Do sada smo samo govorili o pozitivnim stranama bloga. Međutim, kako broj blogova raste, raste i broj njegovih kritičara. Blog je komercijalan, blog je ništa više nego način da svatko ima svoje mjesto na Internetu, kvantiteta ubija kvalitetu, samo su neki od komentara takozvanih blog hatera. Kakvo je vaše razmišljanje o tome i poruka njima?

Na prvi pogled, argumenti koji stoje. Ali ako pogledamo samo malo šire, istu stvar možemo reći za govor, ili pisanje. Toliko ljudi danas govori, a pričaju samo gluposti. Toliko ljudi danas piše knjige bez ikakve umjetničke vrijednosti. Stoga, zabranimo govor. Prestanimo učiti ljude iz ruralnih sredina i predgrađa pisanju. Mislim da je apsurd ovoga jasan. Stvar je barem jednostavna – ne sviđa vam se blog? Ne čitajte ga!

Nije dobro biti pesimističan oko stvari koje su zapravo, poput bloga, tek u nastajanju. Jer to je način da se potencijalno moćno oružje preda "neprijatelju" prije nego je postalo dovoljno jako ili brojno da ga upotrijebimo. Cinizam kod bloga nije vrlina. Strpljenje je. Budite strpljivi s ljudima i njihovim izražavanjem preko bloga, makar vam izgledali glupo.