Ittainment

Znanost / Svemir u 2004.

Godina svemira

Zbog niza otkrića, događaja i planiranih misija, 2004. i 2005. godina podijelile su titulu godine svemira. Što se sve događalo, a što nas tek čeka možete saznati u još jednoj pc chip šetnji svemirom.

Piše: Dražen Jurman

U pc chipu često putujemo svemirom i njegovim prostranstvima, ali na žalost, još uvijek samo tekstom. Protekla godina donijela je niz fascinantnih otkrića i događaja, a tekuća bi mogla biti još i bolja. Istina, prošla godina zamalo je postala i godinom početka kraja, otkrićem MN4, asteroida za koga se sumnjalo da bi 2029. mogao udariti u Zemlju. To je prvi asteroid koji je klasificiran 4. stupnjem opasnosti na Torino ljestvici, kojom se mjeri stupanj vjerojatnosti sudara objekta iz svemira i naše planete. I premda trenutni podaci govore da je vjerojatnost sudara samo 1.6%, ili 1:60, uzmite u obzir da je ta vjerojatnost bila 1:300 kada je otkriven. MN4 stoga trenutno promatra i analizira najveći broj astronoma na svijetu, a vi ipak pripazite što radite i gdje se nalazite 13. travnja 2029. No, vratimo se u sadašnjost.

Život i voda na Marsu

Činjenica da je Mars u zadnjih dvije godine bio najbliže Zemlji u zadnjih 70-ak tisuća godina ponudio je znanstvenicima idealnu priliku da ga ponovo istraže. NASA i ESA (European Space Agency) poslali su svoje letjelice i rovere s velikim očekivanjima na crveni planet. Premda se euro rover Beagle2 nije javio sa površine Marsa, letjelica koja ga je nosila, ME, Mars Express, bila je pun pogodak. Serije fantastičnih fotografija i gomila podataka prikupljenih pomoću sedam mjernih instrumenata znanstvenici će analizirati još godinama. Uz to, Mars Express ponudio je odgovor na pitanje ima li života na Marsu. Pronalazak amonijaka sugerira da ima. Nakon što je tijekom travnja prošle godine otkriven metan, za čije se porijeklo smatra da je produkt mikroorganizama koji žive ispod površine Marsa, daljnja istraživanja pokazala su i prisustvo amonijaka. Kako se radi o tvari koja u atmosferi može ostati vrlo kratko vrijeme, a na Marsu postoje značajne količine, sve upućuje na postojanje mehanizma kojim se koncentracija metana i amonijaka održava. Kako su moguća samo dva izvora, aktivni vulkani, od kojih nijedan nije nađen na Marsu, ili mikroorganizmi, zaključak se nameće sam. Dodajmo tome da je Mars Express otkrio i velike količine smrznute vode na Marsovu južnom polu i jasno je zašto je misija ME postala povijesna.

Preživjeli sa Columbije

NASA je na Mars poslala dva rovera, Spirit i Opportunity, koji su trebali provesti tromjesečno istraživanje. Danas, više od godinu dana nakon slijetanja, roveri još rade, štoviše nadmašili su sva očekivanja znanstvenika, konstruktora, a da ne govorimo o javnosti. Otkrića koja su nam poslali ovi roveri također nose epitete fantastična. Rover Opportunity potvrdio je postojanje vode, analizirajući oko 30 cm dugi kamen nazvan Lavlji kamen, koji je vjerojatno na površinu izbačen udarom meteora. On je pun sferičnih šupljina, te je bogat je i sumporom. Šupljine su vjerojatno nastale kristaliziranjem minerala iz vode. Osim toga, rover je otkrio tragove klora i broma, a prisutnost tih elemenata pokazuje da je analizirano područje povremeno bilo pod vodom.

Ova otkrića postojanja života samo potvrđuju da su mikroorganizmi u komadu stijene sa Marsa nađene na Antarktiku zaista došli s crvenog planeta. Premda su mnogi znanstvenici bili skeptični prema mogućnosti da su živi organizmi, i to još s Marsa, mogli preživjeti let kroz atmosferu, nađen je i dokaz za to. Naime, u ostacima shuttla Columbija nađen je spremnik sa crvima, koji su bili dio eksperimenta u letjelici, a koji su preživjeli ulaz u atmosferu nakon njenog raspada. Zaštita koju im je pritom dao spremnik je manja od one koju su imali mikroorganizmi unutar komada stijene sa Marsa, što dokazuje da su neka živa bića sposobna preživjeti ulazak u atmosferu sa malom ili gotovo nikakvom zaštitom.

Poruka iz svemira?

Koliko god fantastično, pa i revolucionarno bilo otkriće života na Marsu, radi se o jednostavnim oblicima. A što je sa inteligentnim vrstama, koje obitavaju negdje među zvijezdama? Premda će većina ljudi reći da su, rječnikom Dosjea X, oni tamo, još uvijek nemamo dokaza za to. Ili možda imamo? Naime, u veljači 2003. astronomi uključeni u projekt SETI, potragu za izvanzemaljskim inteligentnim životom, usmjerili su teleskop Arecibo u Portoriku na oko 200 odsječaka neba. Taj je teleskop prethodno detektirao neobjašnjive radiosignale iz svakog od tih područja, pa su astronomi su pokušavali potvrditi «nalaz». No, svi od signala su nestali, osim jednog, koji se u čak i pojačao, te predstavlja pravu misteriju. Istina, moguće je da se radi o do sada nepoznatoj astronomskoj pojavi, možda je stvar pokvarenog teleskopa, ali ostaje činjenica da je to do sada najbolji dokaz onoga što SETI pokušava pronaći. Signal, neinventivno nazvan SHGb02+14a, uhvaćen je na frekvenciji od oko 1420 megahertza, što je slučajno jedna od glavnih frekvencija na kojima vodik, najrašireniji element u svemiru, brzo apsorbira i emitira energiju. Veliki broj znanstvenika smatra da bi vanzemaljci, svjesni te činjenice, mogli emitirati svoj signal baš na toj frekvenciji, pa nije ni čudno da su je u SETI-ju neprestano provjeravali. Premda je poznati časopis New Scientist sugerirao da se gotovo sigurno radi o signalu vanzemaljske inteligencije, proći će još neko vrijeme dok se svi podaci analiziraju toliko dobro da bi mogli dati kakav takav čvrst zaključak. To ipak ne sprječava ljubitelje ufologije da uživaju u iščekivanju.

Odmor među zvijezdama

Iščekivanje od nekoliko godina čeka i sve ljubitelje svemirskog turizma, koji je u 2004. pokucao na velika vrata komercijalizacije. Glavni «krivci» za to su Microsoftov Paull Allan, koji je financirao tvrtku iz Kalifornije Scaled Composites Burta Rutana, poznatog konstruktora letjelica. Njihov joint effort rezultirao je stvaranjem SpaceShipOne, prve letjelice za komercijalni svemirski turizam. SS1 ima prilično čudan oblik, prvi dojam je da podsjeća na jaje s krilima i raketnim motorom u stražnjici. Unatoč tome, u njoj ima mjesta za pilota i dva putnika. SpaceShipOne u zrak polijeće prikačena za drugu letjelicu, White Knight, koji ga nosi na visinu od 15 kilometara. Nakon odvajanja aktivira vlastiti motor, te se pod kutom od 85 stupnjeva u odnosu na horizont penje ka višim slojevima atmosfere. Motor radi jednu minutu, što je dovoljno da se letjelice popne na 100 kilometara visine, granicu atmosfere i visinu na kojoj se postaje astronaut. Poslije nekoliko minuta provedenih u bestežinskom stanju, letjelica kreće nazad na Zemlju sa podignutim krilima, koja usporavaju njeno kretanje u prvoj fazi spuštanja. To je takozvani efekt pera, koji sprječava pretjerano zagrijavanje. Na visini od 24 kilometra letjelica ponovo poprima oblik aviona i na kraju se spušta na zemlju. Prošle godine u lipnju SS1 postala je prva komercijalna letjelica koja je probila granicu od 100 kilometara, a nezaboravne su scene snimljene u kabini letjelice, kada pilot iz džepa vadi šaku M&M bombona koji lebde kabinom u bestežinskom stanju. Dva mjeseca nakon toga SpaceShipOne osvojio je X-prize, natjecanje koje je pokrenula bogata američka obitelj Anzari. Nagradu od 10 milijuna dolara ponudili su onom tko uspije poslati svemirski brod sa tročlanom posadom na visinu od 100 kilometara, sigurno ga vrati na Zemlju, a zatim uspješno ponovi taj poduhvat u roku od dva tjedna, kako bi dokazala da je riječ o letjelici za višekratnu upotrebu. Uspjeh SpaceShipOne letjelice je ohrabrujući, svemirski turizam kuca na vrata, a na dodjeli X-prize nagrade svečano je objavljeno da će ona postati godišnja. Nedugo nakon toga, britanski milijarder Richard Branson, predsjednik zrakoplovne tvrtke Virgin Atlantic i zaljubljenik u aeronautiku, najavio je zaključenje ugovora od 20 milijuna eura sa konstruktorima SS1, radi osnivanja prve svemirske prijevozne tvrtke na svijetu. Bit će to povijesni ugovor, prvi put će neka privatna tvrtka ljudima nuditi putovanje u svemir, uz cijenu od 115 tisuća funti ili oko 170 tisuća eura po osobi. Projekt se već zagrijava, uskoro kreće gradnja prvih pet letjelica kojima će putnici moći otići na ovakvo spektakularno putovanje. Svi renomirani tech časopisi proglasili su SS1 najvećom inovacijom protekle godine, s čime se slažu i zaljubljenici u svemir iz redakcije pc chipa.

Huygens na Titanu

Toliko o događajima koji su obilježili prošlu godinu. A što je sa tekućom, što se dogodilo u ova dva mjeseca i što nas tek čeka. Svemirski raspored je zaista pretrpan. Početak ove godine obilježio je kraj sedmogodišnjega putovanja europske sonde Huygens i njenog mothershipa, orbitera Cassini, koji su poslani u istraživanje Saturna i njegovog mjeseca Titana. Huygens je prva sonda koja je trebala ispitati okoliš za koji znanstvenici pretpostavljaju da je sličan atmosferi Zemlje prije nego sto se na njoj pojavio život, prije 3,8 milijardi godina. Napeto iščekivanje prekinuto je 14. siječnja, kada je uhvaćen signal sa sonde koja se spušta padobranom. Znanstvena je zajednica bila uzbuđena i svi su s nestrpljenjem čekali prvo informacije, a onda i slike Titana, mjeseca ogrnutog debelom i gustom atmosferom. Fotografije koje prikazuju kamenje na površini Titana u obliku oblutaka, za koje znanstvenici drže da bi mogli biti i komadi leda, obišle su cijeli svijet. Marty Tomasko, planetolog sa Sveučilišta Tuscom u Arizoni, kazao je medijima da se ne može oteti dojmu kako se na fotografijama zapravo vide nekakvi odvodni kanali ili čak obala. Na slici, snimljenoj na visini od 8 km vidi se svjetlije tlo uzdignuto iznad tamnijeg terena. Naziru se i kanali, kroz koje vjerojatno učestalo prolazi nekakva tekućina. Izoštrene slike pokazuju pak da Titan ima narančastu površinu pokrivenu metanskom izmaglicom te da je vjerojatno zaista prekriven oceanima metana, koji imaju i pripadajuće otoke i razvedenu obalu. Detaljnije informacije o Titanu znati će se polovinom godine, kada će biti gotov prvi dio analize svih podataka, premda se već sada može reći da je misija nadmašila očekivanja.

Let na komet, Mars i Veneru

Pomalo u sjeni Titana prošlo je lansiranje NASA-ina letjelica Deep Impact, koja je 12. siječnja krenula na put prema kometu Tempel 1, gdje će stići 4. srpnja 2005. Letjelica u svemir nosi bakreni projektil mase 372 kilograma, koji će brzinom od 10,2 km/s ili čak 37 tisuća km/h udariti u površinu kometa. Energija udara bit će jednaka eksploziji 4,8 tona TNT-a, a nitko zapravo ne može reći kakve će biti posljedice za šest kilometara dugačak komet. Prema predviđanjima, na kometu će nastati krater dubine nekoliko desetaka metara i promjera nekoliko stotina metara, ali moglo bi se dogoditi da projektil čak probije komet. Matična letjelica će u 14 minuta, s udaljenosti od oko 500 kilometara, snimati cijeli događaj prije nego što se udalji. Projektil je također opremljen kamerom, koja će snimati komet sve do udara. Promatranje udara omogućit će i određivanje mehaničkih svojstava kometa, što je od velike važnosti za uspješno skretanje potencijalno opasnog kometa.

U proljeće na red dolazi lansiranje prvog solarnog jedra u povijesti. Fotoni, čestice Sunčeva svjetla, svojim će odbijanjem od osam 15-metarskih trokutastih jedara gurati letjelicu u željenu smjeru. Radi se o potpuno novom načinu putovanja svemirom, za kojeg se smatra da bi jednog dana mogao odvesti ljude u svemir. Kako će osam velikih jedara, obasjanih Sunčevom svjetlošću, sjajiti otprilike kao i pun Mjesec, gledajte u nebo malo češće u proljeće i svjedočite povijesti u nastajanju.

Krajem 2005. godine NASA-in Mars Reconnaissance Orbiter, ili MRO, te europski Venus Express kreću na svoj put. Marsov orbiter bit će najveća letjelica ikad postavljena u orbitu oko Marsa, a Venus Express prva misija na Veneru od 1994. godine. Obje će letjelice stići na svoja odredišta sredinom 2006. Jedno je sigurno, čeka nas zanimljiva svemirska godina.

Spašavanje teleskopa Hubble

Američka Nacionalna uprava za aeronautiku i svemir od znanstvenika i tvrtki službeno je zatražila prijedloge o lansiranju robota koji bi spasio svemirski teleskop Hubble. Prvotna ideja da se 14-godišnji teleskop Hubble pusti da «umre» kad mu se isprazne baterije, što bi se moglo dogoditi već 2007., odbačena je nakon vala prosvjeda znanstvenika i javnosti. Hubble je od 1990. snimio više od stotinu tisuća fotografija i to dublje u svemiru od bilo kojega prije. Uzbudljive i često slikovite fotografije zadivile su astronome i javnost, a znanstvena zajednica dobila je bolji uvid u ono što leži dalje od Sunčevog sustava..

Tri su faktora bila presudna u promjeni stava NASA-e. Prvi od njih je životni vijek baterija, koje će trajati još nekoliko godina, a koje su potrebne za pogon Hubbleovih žiroskopa, koji ga pak drže u stabilnom položaju u odnosu na promatrani objekt. Hubbleu trebaju najmanje tri žiroskopa da bi ostao stabilan. Trenutno rade četiri, a znanstvenici na Zemlji pokušavaju pronaći način na koji bi teleskop mogao raditi i sa samo dva žiroskopa. Drugo, astronomska zajednica je ipak shvatila da je Hubble u istraživanju svemira nezaobilazni i nezamjenjiv instrument. Istraživanja koja uključuju tako egzotična područja kao što je re-ionizacija svemira, formiranje i ponašanje supermasivnih crnih rupa veličine galaktike, potraga za tamnom energijom ili planetima izvan Sunčevog sustava pogodnima za razvoj života moguća su samo uz pomoć Hubblea. Bez njega bi došao u pitanje ikakav napredak u tim područjima. Unatoč tome, Američki kongres, koji određuje proračun za NASA-u, još uvijek radije izdvaja novce za eskapade svoga predsjednika i njegove ratove, nego za znanost i slične stvari od bitnog značenja za napredak ljudske vrste.

Ipak, plan da se za održavanje Hubble teleskopa brine robot prvotno zamišljen za održavanje Međunarodne svemirske postaje dolazi u pitanje. Članovi Nacionalnog istraživačkog vijeća SAD-a, 21 ugledan veteran iz svemirske industrije, akademije i vlade, izjavili su vjeruju da ljudska misija ima veće šanse za uspjeh od robotske misije. Osim toga, shuttle bi mogao biti lansiran puno brže nego robotska misija. Misija Hubble mogla bi biti lansirana već u lipnju 2006., dok bi za robotsku misiju datum lansiranja mogao biti i veljača 2010., što je malo prekasno za Hubble.