Intervju

Prof. dr. Ivo Josipović

Autorska prava i mp3

Vjerojatno prva asocijacija koja vam padne na pamet pri spominjanju riječi glazba je mp3. Tržišni boom prijenosnih mp3 playera će pojačati popularnost ovog formata, ali i njegovu distribuciju Internetom. Pri tome malo tko razmišlja o autorskim pravima izvođača, njihovom kršenju i zaštiti.

Razgovarao: Dražen Jurman

Jedna od stvari koja je definitivno obilježila ovu godinu na webu jesu nastojanje agencija za zaštitu autorskih prava da stanu na kraj nelegalnoj distribuciji glazbe preko Interneta. Svaka strana ima svoju priču, jedni se pozivaju na zakone, drugi na pravo na privatnost i slobodu Interneta. Odlučili smo stoga bar malo razjasniti ovu problematiku, a ujedno vidjeti i kakva je situacija u Hrvatskoj. Prof. dr. Ivo Josipović s Pravnog fakulteta u Zagrebu idealan je sugovornik za ovakvu temu. S jedne strane pravni stručnjak, koji se bavi kazneno procesnim pravom, međunarodnim kaznenim ali i autorskim pravom, a s druge strane akademski muzičar-skladatelj tzv. ozbiljne glazbe. Dobitnik je više domaćih i inozemnih nagrada, uključivši i dva Porina.

Profesore Josipović, sve se više u Hrvatskoj spominju autorska prava, a još uvijek jako malo ljudi točno zna što je to. Možete li nam, kao pravnik, definirati autorska prava, te objasniti kako su zakonski riješena kod nas. Hoće li naša kandidatura za Europsku Uniju donijeti neke promjene u zakonskoj regulativi?
Autorska prava možemo kratko definirati kao skup imovinskih i moralnih ovlasti koje autor ima na svome djelu. Uz autorska prava skladatelja, vezana su i srodna prava, prvenstveno ona umjetnika izvođača i proizvođača fonograma koji također imaju različita prava i ovlasti predviđena zakonom.
Hrvatska od sredine prošle godine ima novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, koji je u cijelosti usklađen s međunarodnim konvencijama i europskim pravom. Zato se može reći da je hrvatsko autorsko pravo usklađeno s najvišim standardima EU.

To bi onda značilo da imamo jako dobar zakon. No, kako stoje stvari s njegovom primjenom, i kakva je uopće svijest ljudi o autorskim pravima? Pri tome mislim na svijest korisnika ali i pravosuđa.
Zakon je jedno, a praksa drugo. U samom postupku donošenja Zakona su određeni krugovi korisnika autorskih djela na sve načine pokušale involvirati rješenja koja otupljuju oštricu Zakona na štetu autora. To je jasan je indikator da u Hrvatskoj ne postoji razvijena svijest o potrebi poštivanja autorskih i srodnih prava. U praksi se ta prava masovno krše. Sudska zaštita autorskog prava pati od općih problema koje ima naše pravosuđe, posebice sporosti. Dodatno, dio pravosuđa nije dovoljno educiran na planu zaštite autorskih prava, pa čak različite zlouporabe gleda s određenom dozom simpatije. Kazne za pirate višestruke povratnike, dakle one koji su više puta suđeni za isto kazneno djelo, bezrezervno su uvjetne, bez obzira na veliku ekonomsku štetu koju uzrokuje piratstvo. Međutim, dobri potezi na planu edukacije doveli su do velikog i bitnog napretka na planu sudske zaštite autorskih prava i tu treba pravosuđu odati priznanje. Ali, treba i dalje razvijati svijest o tome da je piratstvo krađa nečijeg intelektualnog vlasništva, ekonomski znatno opasnija od, primjerice, krađe nečijeg novčanika u tramvaju, što država, za razliku od piratstva, vrlo revno progoni.

Unatoč spominjanom rastu svijesti o potrebi zaštite i plaćanja autorskih prava, u javnosti se još uvijek često o tome priča kao o "legalnoj pljački".
Točno je da velik broj korisnika autorskih djela, posebice onih glazbenih, ne razumije zašto plaća naknadu. Smatraju da je glazba nešto što je naprosto tu, kao zrak, što svatko može koristiti po svojoj volji. Zato kada dođe račun za korištenje glazbe, to smatraju neosnovanim, kako kažete legalnom pljačkom. Ne pitaju se je li nečiji dugogodišnji rad i talent, te znantni novci uložen u neko autorsko djelo i da li taj netko ima i moralno pravo za korištenje svoga vlasništva tražiti naknadu. To ignoriranje činjenice da je autorsko djelo, skladba, film ili kompjutorski program nečije vlasništvo i da se smije koristiti samo uz dozvolu nositelja prava, potiču oni koji to ne bi smjeli činiti, poput različitih komora, udruga korisnika, pa i pojedinih medija. Novi je Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, sukladno pravu EU, uveo i nove oblike zaštite, poput "blank tape" i sigurno je da će nositelji prava i organizacije koje ih štite imati novi krug uvjeravanja kako nije riječ o "legalnoj pljački" već o europskim kriterijima zaštite vlasništva, ulaganja i kreativnosti. "Blank tape" zaštita inače znači obvezu plaćanja naknade nositeljima autorskih prava na svaki prazni nosač zvuka i slike kao i svaki uređaj za umnožavanje audio i videograma. Na taj se način prikuplja naknada za tzv. privatno kopiranje. Naime, kupci prazni CD kupuju zato da bi na njega nasnimili neko autorsko djelo, najčešće glazbu. Kada se autorska naknada ugradi u cijenu tog medija, time se, zapravo, obeštećuju nositelji autorskih prava za kopije koje će učiniti kupac toga medija. Premda su obveznici naknade proizvođači, uvoznici i i/ili distributeri tih predmeta, sigurno je da će cijenu ipak na kraju platiti krajnji kupac.

Distribucijom mp3 glazbe preko Interneta nema plaćanja autorskih prava izvođačima. Agencije za zaštitu autorskih prava, prvenstveno američka RIAA, često tvrde da će to dovesti do smrti glazbene industrije. Koliko su mp3 i piratstvo zaista opasni za industriju?
Razvoj tehnologije sam je po sebi, u pravilu, neutralan s etičkog i pravnog aspekta, a predstavlja opasnost samo ako se zloupotrebljava. Kod mp3 tehnologije i Interneta problem je u tome što veći broj korisnika, zbog teškoća u nadzoru, dolazi u priliku, bez veće opasnosti od kakvih sankcija, ne poštovati prava koja bi se, načelno, mogla poštovati. Kada se svojevremeno pojavila danas obična audio kazeta, i tada je izgledalo da je to prijetnja glazbenoj industriji. Kasnije su uspostavljeni mehanizmi koji su ojačali nadzor i zaštitu nositelja prava. Isto će se desiti i s novim tehnologijama. Iako se diže puno prašine oko P2P servisa, opasnijom mi izgleda činjenica da piratstvo CD-a raste godišnje i preko 14%, te da je broj prodanih pirata u svijetu negdje oko milijardu! Razlike u stopi piratstva vrlo su velike. U državama EU one su vrlo niske, negdje i zanemarive, a u drugim državama, posebno Kini, gdje je udio pirata na tržštu preko 90%. Štoviše, piratski se proizvodi i izvoze. Sigurno je da to ugrožava glazbenu industriju.

S druge strane, korisnici p2p servisa imaju svoje, prilično dobre argumente. Prvenstveno se odnose na prevelike cijene CD-a, te činjenicu da često na jednom CD-u od 10 ili 15 pjesama vrijedi samo jedna ili dvije. Istina, ti argumenti nemaju pravnu snagu, ali nisu neosnovani. Kako onda izaći korisnicima u susret, da dođu do onoga što žele a da ne dođu u sukob sa zakonom.
To što su neki proizvodi preskupi, sigurno je važan problem koji naprosto mora riješiti tržište. Koristiti skupoću CD-ova kao opravdanje za njihovo piratiziranje, tj. krađu, isto je kao i opravdavati provalu u banku činjenicom da su kamate na kredite previsoke. Problem cijene CD-ova i činjenica da nam treba tek pjesma ili dvije s CD-a ne opravdava piratstvo. Ali, i tu se nazire razumno rješenje koje zadovoljava ljubitelje glazbe i glazbenu industriju. Kao prvo, naš je Zakon dobro uredio tzv. privatno kopiranje za koje se naknada plaća kupnjom medija i uređaja za snimanje. Drugo, neki se od izdavača odlučuju za on-line distribuciju po narudžbi prema pojedinim brojevima. Prognozeri kažu da će taj način distribucije biti dominantan u budućnosti. Određena tehnološka zaostalost u Hrvatskoj zlouporabe autorskih prava preko Interneta još ne čini najvećim problemom. Ali, problem je tu. ZAMP, agencija za zaštitu autorskih muzičkih prava je uredio odnose s nekim od velikih domaćih distributera glazbe preko Interneta. S drugima će se odnosi morati riješiti na sudu. Ali, ističem, to u Hrvatskoj još nije problem broj jedan, te ZAMP i udruge koje štite izvođače i proizvođače fonograma, nisu u situaciji u kojoj se nalazi RIAA, Recording Industry Assotiation of America.

RIAA jest postala "zloglasna" među surferima, prvenstveno zbog traženja da sud naredi Internet providerima da otkriju identitet korisnika p2p mreža, ali i dizanju tužbi protiv npr. sedmogodišnje djevojčice. Štoviše, provideri i neki korisnici su najavili dizanje tužbe protiv RIAA zbog povrede prava na privatnost. S obzirom da se o tome svašta piše, možete li nam točno objasniti o čemu se tu radi i tko ima pravo?
RIAA je pozivanjem na subopoenu koju predviđa DMCA, Digital Millenium Copyright Act iz 1998 zatražilo od providera, konkretno Verizona, osobne podatke, ime i adresu o pojedinačnim korisnicima peer to peer mreža, prvenstveno KaZaA. Verizon je odbio dati osobne podatke korisnika koji na svom vlastitom kompjutoru ima kopirane predmete zaštite, tvrdeći da se radi o povredi prava na privatnost. Htjeli su dati samo ono što se nalazi na Verizonovom osobnom kompjutoru. U prvostupanjskom sudskom postupku RIAA je uspjela, no zapela je na drugom stupnju, na D.C. Circuit Court of Appeals, koji je poništio prvostupanjsku presudu, potvrđujući da se radi o povredi prava na privatnost. Iako je riječ o odluci samo u jednoj od američkih država, RIAA svejedno od prosinca 2003 više ne izdaje subpoene i sada pokreće tužbe protiv nepoznatih počinitelja, pa se to naziva "tužbom protiv naroda" - RIAA vs. People. Ipak, RIAA je dobila brojne sporove, a egzotični slučajevi, kao oni koje spominjete, tek su nedostatni primjeri onih koji bi željeli da Internet piratstvo ne bude sankcionirano. U Europi nema puno sličnih sporova. Pravo na privatnost ne može biti izgovor za prikrivanje građanskog ili kaznenopravnog delikta. Zato je teško očekivati da bi se u Europi, pa i u Hrvatskoj, Internet pirati mogli skrivati iza prava na privatnost. Posebno imajući u vidu odredbe članka 187. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, koje predviđaju opću obvezu dostavljanja podataka o kršiteljima autorskih i srodnih prava.

To znači da, sumnja li ZAMP da neka osoba vrši nelegalnu distribuciju glazbe preko Interneta, može li tražiti od domaćeg providera da otkrije identitet te osobe? Ne krši li se time privatnost i tajnost osobnih podataka korisnika?
Ni jedno pravo nije apsolutno. Pravni poredak "važe" pojedina prava i u slučaju njihove kolizije određuje prioritet. Ali, postoji opće pravno načelo kako se vlastita prava ne mogu koristiti radi toga da se drugima nanese šteta. Pravo na privatnost ne može biti paravan za krađu intelektualnog vlasništva. Osim toga, teško je govoriti o privatnosti za slučaj kada se netko putem interneta, kao "najjavnijeg" od svih medija, upušta u nelegalnu komercijalnu djelatnost. Analogno, mogli bismo se zalagati da se razbojniku ne skida maska s lica da ne bismo povrijedili njegovo pravo na privatnost. Tako što sigurno nitko ne bi zagovarao.

Nađu li se u računalu osobe mp3 pjesme nabavljene nelegalno preko Interneta, ali koje je izdala izdavačka kuća koju ZAMP ili druga domaća agencija za zaštitu autorskih prava ne zastupa, kakve su posljedice za korisnika i što se događa sa eventualnom tužbom?
Nelegalno komercijalno korištenje autorskih djela goni se po službenoj dužnosti i državno bi odvjetništvo ex officio trebalo poduzeti kazneni progon. Hrvatska temeljem međunarodnih ugovora strane autore i druge nositelje autorskih prava štiti kao i svoje državljane. Ali, radi razjašnjenja, ZAMP ne štiti izdavačke kuće već autore, a izdavačke kuće samo ako su autori na njih prenijeli veći ili manji dio svojih prava. Što se srodnih prava tiče, zaštitu obavljaju HUZIP (Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava) i HDU (Hrvatska diskografska udruga). Kod nelegalne distribucije glazbe internetom sve se tri organizacije javljaju kao zaštitnici autorskih ili nekog od srodnih prava. U inozemnoj praksi najviše se protiv nelegalne distribucije bore diskografi i njihove organizacije. Kod nas bi njihov pandan bila HDU.

Kakve su posljedice za korisnika koji širi glazbu u mp3 formatu preko Interneta, a kakve za osobu koja ima te pjesme u računalu samo za osobno slušanje, bez daljnje distribucije?
I onaj tko nelegalno prodaje "ukradenu" robu i onaj tko je kupuje povrijeđuje zakon. Zato i jedna i druga osoba mogu kazneno odgovarati, dakako pod pretpostavkom da su ispunjeni svi uvjeti koje za kažnjavanje predviđa Kazneni zakon. Isto tako, mogla bi postojati i građanskopravna odgovornost za štetu.

A kako na ovu problematiku gledate kao školovani glazbenik? Bavite se klasičnom glazbom, a takvi CD-i su nekada i duplo jeftiniji od CD-a nekog komercijalnog izvođača. Mnogi tvrde da je danas glazbena industrija otišla u apsurd, sve više ljudi koji žive OD glazbe a ne ZA glazbu. Zvijezde se stvaraju umjetno, njihovi radovi koštaju puno a vrijede malo, sušta suprotnost od vaših.
Još jednom ističem, cijena nekog proizvoda ne može biti izlika za njegovu krađu. Osobno se slažem s tvrdnjom da su CD-ovi često preskupi. Ali, taj će problem, gledajući na dugu stazu, riješiti tržište. Fenomen industrijalizacije i komercijalizacije umjetnosti, pa i glazbe nije nov. Vrhunski CD-ovi ozbiljne glazbe čak su i skuplji od velikih hitova popularne glazbe. Sigurno je da industrija, profit i mediji utječu na estetiku i stvaralaštvo. Taj utjecaj se ne može bezrezervno ocijeniti ni negativnim ni pozitivnim, iako golema većina ima romantičnu sliku umjetnika i umjetnosti nespojivu s dobro popunjenim novčanikom. Podsjećam da ponekad javnosti ima romantičnu i nerealnu sliku umjetnosti i umjetnika. Kroz povijest, umjetnost je gotovo uvijek željela biti komercijalna, dakako, na način koji je dopuštala neka epoha. U Mozartovo vrijeme umjesto diskografskih kuća ukus i "tržište" glazbe diktirale su mecene, najčešće vladari ili druga visoka aristokracija. Ali, za utjehu, bez obzira na tržište, zaradu pojedinaca ili industrije, ili na prohtjeve mecena ili medija, povijest je uvijek radila neki svoj izbor kojemu nije glavni kriterij bio ekonomski nego estetski. Zato danas slavimo neke veličine koje su u svoje doba bile apsolutni autsajderi. Ako je teško reći je li fenomen hiperkomercijalizacije umjetnosti od sredine 20. stoljeća naovamo negativan ili pozitivan, sigurno je da je u suvremenom društvu praktično neizbježan. Njegovi negativni aspekti mogu se amortizirati samo edukacijom i motivacijom na produkciju koja nije vođena isključivo ekonomskim kriterijima. Državni intervencionizam kroz subvencije tzv. elitne kulture, u estetskom smislu, koja nije komercijalne naravi, pri tome je neobično važan. Nadam se da će toga biti svjesni i svi budući hrvatski ministri kulture.

Ako malo pogledamo u budućnost, kako Vi, kao stručnjak na području zaštite autorskih prava, vidite daljnji razvoj distribucije glazbe preko Interneta.
Iako se više neposredno ne bavim zaštitom autorskih prava, pratim što se događa. Moje je predviđanje da će nove tehnologije, kako je to bilo i s onima koje su već "ostarjele", otvoriti nove puteve širenja kulture, nove pokušaje krađe intelektualnog vlasništva, ali i nova sredstva zaštite i nadzora. S vremenom će, kada se nađu odgovarajući mehanizmi kontrole i zaštite moralnih i materijalnih prava autora, danas nelegalni oblici distribucije biti legalizirani uz pronalaženje ključa za plaćanje pravične naknade. Ali, sigurno je, tada će se javiti neke druge nove tehnologije i otvoriti novi ciklus borbe interesa i njihovih usklađivanja. U spominjanu smrt glazbene industrije zbog distribucije preko Interneta ne vjerujem. Više vjerujem u to da će industrija, akceptirajući nove tehnologije, promijeniti formu. Gotovo je sigurno da će u dogledno vrijeme danas dominantni CD-ovi doživjeti sudbinu vinila, a distribucija Internetom postati glavni oblik distribucije.

Autorska prava na domaćem webu

Zanima li vas više o problematici zaštite autorskih prava, evo nekoliko edukativnih linkova.
Zaštita autorskih muzičkih prava - www.zamp.hr
Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava - www.huzip.hr
Hrvatska diskografska udruga - www.hdu.hr