Tema: Transseksualci

Čuđenje i nerazumijevanje obično su prvi dojmovi većine ljudi kada se spomene pojam transseksualca, osobe koja je operacijom promijenila spol. Ti dojmovi obično proizlaze iz neznanja tko su zapravo transseksualci i kakav je njihov život. U Hrvatskoj su još uvijek egzotični ili nekima seksualni fetiš. U oglasima na domaćim erotskim Internet stranicama nude se čak i veliki novci za samo jednu noć sa takvom djevojkom. Nažalost, većina ljudi se i ne trudi saznati tko su oni ili ih miješa sa transvestitima, a pogotovo hermafroditima. Međutim, razlike među njima su velike.

Transvestiti su osobe muškog spola koje seksualno uzbuđuje oblačenje ženske odjeće. Hermafroditi ili dvospolci su osobe koje imaju karakteristike oba spola, tj. razvijene i ženske i muške spolne i reproduktivne organe kako unutra tako i izvana. No, nemojte odmah misliti da se hermafroditi mogu sami oploditi. Do sada nije zabilježen niti jedan/jedna koji ima potpuno razvijena oba organa. Pri rođenju hermafrodita teško je razlikovati ima li beba penis ili pak klitoris. Rađaju se s oba organa, ali će jedan od njih zakržljati, dok će se drugi razviti. Koji - ovisi o hormonima koji će prevladati, a i to se odmah može riješiti operacijom. Takvo rješenje nije uvijek i najsretnije. Naime, često se dogodi da se hermafrodit godinama razvija kao osoba jednog spola, a onda naglo krene razvoj osobe drugog spola. Internet je bogat slikama djevojaka čiji je klitoris velik i funkcionalan kao pravi penis.

I dok su hermafroditi osobe koje imaju vanjske, vidljive karakteristike oba spola, transseksualci su osobe jednog spola, koje se osjećaju kao osobe drugog spola. Oni su zarobljeni u krivom tijelu i tu grešku prirode pokušavaju ispraviti promjenom spola. Djevojke sa penisom, čijih je slika sve više na Internetu u zadnje vrijeme, zapravo su muškarci u predzadnjoj fazi promjene spola, neposredno prije operacije kojom će penis biti pretvoren u vaginu. Nemoguće, mislit ćete? Ne samo da je moguće, nego zbog toga više ne morate putovati u inozemstvo, promjenu spola danas možete napraviti i u Hrvatskoj. Ona se obavlja u dvije faze. Prva je HRT ili Hormone Replacement Therapy - terapija zamjene hormona u cilju izazivanja sekundarnih spolnih osobina drugog spola. Druga faza je SRS ili Sex Reasigment Surgery – operacija promjene spola, kod koje se kirurškim putem penis transformira u vaginu. Naravno, promjena spola iz ženskog u muški odvija se slično, jedino je operacija složenija, jer kirurškim putem treba ukloniti i grudi.

To sve zvuči jednostavno, ali u praksi su stvari složenije i opasnije. Operacija promjene spola skupa je i riskantna i još uvijek mali broj transseksualca na kraju bude operirano. Veliki broj transsekualaca u svijetu završi u porno industriji nakon što više nemaju sredstava ni za život, a kamoli za operaciju. Oni su još dobro i prošli, jer se veliki broj siromašnih transseksualaca, nemajući izbora, prepušta (ne)znanju kirurga - amatera. Svijet je prije godinu dana obišla tragična priča o tajlandskom transseksualcu, kome je veterinar odrezao tek narasle grudi umjesto penisa, a i to je izveo toliko «stručno» da je pacijent nakon nekoliko sati iskrvario. Profesionalni kirurzi takve operacije naplaćuju od 5 do 30 tisuća maraka; ovisi o pravnim propisima države u kojoj se operacija izvodi. U Hrvatskoj još uvijek nema ni propisa, a kamoli zakona koji bi regulirao operaciju promjene spola, pa kirurzi koji takve operacije i izvode, naplaćuju po vlastitim tarifama. Da bi i došli do same operacije, transseksualci moraju proći dug i zahtjevan put.

Prvi korak je naći psihijatra koji se time bavi. On obavlja seriju psihološko-psihijatrijskih ispitivanja, kojima dijagnosticira poremećaj spolnog indetiteta, kako se transseksualizam još medicinski naziva. Dijagnozom transseksualizma dobiva se zeleno svjetlo za hormonsku terapiju. Muško – ženski transseksualni pacijent dobiva estrogen kojim se izaziva rast grudi, gubi se mišićna masa, koža postaje mekša, dobivaju se konture ženskog tijela. Hormoni ne utječu na skeleton koštane mase, niti mijenjaju glas. Glas se jedino može promijeniti vježbom ili posebnom operacijom koja je izuzetno opasna, jer nestručno izvedena može uzrokovati potpuni gubitak glasa. Također se smanjuje dlakavost tijela, no hormoni na lice skoro da i ne utječu, tako da se dlake na licu najčešće moraju ukloniti laserskom epilacijom.

Ženko - muški transseksualni pacijent dobiva muški hormon, njegovo veličanstvo testosteron. On pojačava maljavost po tijelu, izaziva rast dlaka na licu i također ne utječe na glas. Tijelo poprima muški izgled, ali za što bolji rezultat potrebno je i korištenje proteina za razvoj mišićne mase, a nakon nekog vremena i teretana.

Hormonska terapija predzadnji je korak prije operacije. Za nju je još potreban pristanak psihijatra. U Americi transseksualci dvije godine moraju živjeti kao osobe suprotnog spola da bi dokazali da su spremni za operaciju. To se zove real life test kojeg u Hrvatskoj nema, pošto još nije donesen nikakav zakon koji bi regulirao medicinski ili pravni položaj transseksualaca. Operacija promjene spola kompliciran je kirurški zahvat, no u današnje vrijeme moguće je s aparatima moderne medicine stvoriti umjetne spolne organe. Pri tome je ipak lakše transseksualkama nego transseksualcima, jer lakše je stvoriti vaginu, nego penis. U prvom slučaju postižu se mnogo bolji rezultati, ponekad tako dobri da i ginekolozi imaju problema na prvi pogled uvidjeti da je to neovagina. Tek se medicinskom opremom vidi da je to umjetno stvoren genitalni organ. I premda umjetan, itekako je funkcionalan, a u oba slučaja je moguće postići orgazam. Operacije su vrlo skupe i u našoj zemlji još uvijek nije iskristalizirano idu li na račun zavoda za zdravstveno osiguranje ili ne. No u svakom slučaju, morat ćete nešto keširati kirurgu. Informacije govore da zdravstveno to još uvijek smatra plastičnom operacijom, što je zapravo glupost, jer bi to značilo da su naši spolni organi toliko nepotrebni da bez njih možemo živjeti, te da se rekonstrukcija istih smatra plastikom.

Nakon operacije slijedi bolan i dugotrajan proces, kako oporavka tako i promjene dokumenata. Treba li reći da i ovdje još ne postoji zakonsko uređenje, već se sve bazira na praksi. Ukratko, promjena imena moguća je tek nakon operacije promjene spola, a zahtjev za promjenom imena mora se dokazati medicinskom dokumentacijom. Što se osobne karte ili putovnice tiče, tu je sve u redu, ali problem je rodni list. U njemu i dalje - pod rubrikom spol - ostaje upisan isti spol, ali se stavlja naznaka da je osoba operacijom promijenila spol. Time su transseksualci osuđeni da u svakoj prilici kada trebaju priložiti rodni list otkriju tko su. U svijetu to više i nije takav problem, no kod nas se na to još uvijek gleda s čuđenjem. Time se otvara i mogućnost za daljnju diskriminaciju transseksualnih osoba.

Teško je i zamisliti sve probleme s kojima se transseksualne osobe susreću. Svoja iskustva ispričala nam je i hrvatska TS-ica, čiji identitet će ostati tajna radi zaštite njene privatnosti. Njena je priča slična kao i priča svih transseksualnih osoba. Od ranog djetinjstva znala je da je drukčija. Godinama je skrivala svoju tajnu, svoj osjećaj da je žena iznutra i želju da to postane i izvana. Sa 22 godine shvatila je da tako dalje ne može živjeti. Počela je tražiti način kako promijeniti spol. Većinu informacija o terapiji i operaciji našla je na Internetu. Tada se napokon povjerila majci i sestri. U početku su je podržavale, pokušavajući joj i pomoći. Krenula je na terapiju kod psihijatra koji je trebao utvrditi radi li se zaista o poremećaju spolnog identiteta. Počela je uzimati i hormone, koji su brzo počeli mijenjati njeno tijelo, dajući joj žensku figuru. Nažalost, stvari su se uskoro promijenile, i počela je gubiti razumijevanje kako obitelji tako i prijatelja. Uskoro se našla pred teškim izborom: prekinuti terapiju ili otići od doma. Izabrala je ovo drugo.

S novim stanom došao je i novi život. Napokon je počela izlaziti vani kao žensko. Najveća sreća u to vrijeme bila joj je kad bi je na ulici ili u trgovini oslovljavali u ženskom rodu. Ni tada joj nije bilo lako. Baš naprotiv. Od male plaće trebala je izdvajati za stan, život i pokušati uštedjeti što više za operaciju. Srećom za nju upoznala je nove prijatelje uz čiju je pomoć ubrzo skupila potrebnu svotu za operaciju. Premda je cijelo vrijeme mislila da će na operaciju morati u Sloveniju, Austriju ili Italiju, saznala je za mogućnost operacije u Zagrebu, gdje je ona na kraju i izvršena. Premda ju je to koštalo obitelji i prijatelja, napokon se potpuno osjećala kao žena. Odnosom osoblja u bolnici ja zadovoljna, ocjenjuje ga profesionalnim. Iako su je znali pod muškim imenom zvali su je ženskim imenom koje je sama odabrala. Bili su podrška kad je bila van sebe jer joj se nitko od obitelji nije javio. Oporavak nakon operacije bio je dosta dug i naporan, trajao je dva mjeseca, a još toliko joj je bilo potrebno da riješi i sve pravne procedure oko promjene imena i ostalih podataka. Nažalost, operacija nije sasvim uspjela pa će uskoro morati na još jednu.

Njen život danas, dvije godine poslije operacije i dalje je težak. Prošlost je proganja, koliko god je s ljudima koji znaju sve što se događalo uvijek to negdje visi. Pogotovo kad je u društvu drugih cura, tada se najviše osjeti razlika u ponašanju koje imaju prema njima i njoj. No kad se na primjer govori o tome kako su žene loši vozači, tu je odmah «ubacuju» među ostale žene, iako je nikada nisu vidjeli kako vozi. «Ljudi nažalost imaju dvostruke standarde, jedne za mene, druge za normalne cure», često se požalila. Većina ljudi koji je upoznaju ne znajući za njenu prošlost je oduševljena s njom. No, sve se drastično mijenja onog trenutka kada nekako "procuri" priča da je transseksualka. Onda je samo netko tko je promijenio spol, i više nije ničiji predmet pažnje. Iako je sve ovo vrijeme pokušavala naći dečka koji će je prihvatiti, nije to uspjela u potpunosti niti u jednom trenutku. Kada stvari postanu ozbiljne prošlost se na neki način sazna. Premda metropola, Zagreb je ponekad selo u kojem svako svakog zna, objašnjava svoj problem. Zato je i pristala da podijeli svoja iskustva samo ako joj identitet bude zaštićen. Još uvijek živi sama i brine se sama za sebe. Stekla je i nekoliko prijatelja na koje uvijek može računati i to je jedna stvar koju rado spominje. Svoju priču završila je rečenicom «Sad živim dan po dan, čekajući svoju ljubav i sreću, jer mislim da sam je napokon zaslužila».